Ponedeljak, 18 Decembar 2017/ 13:32:38

Vaša korpa

 x 
Korpa je prazna

Ko je na portalu: 20 gostiju i nema prijavljenih članova

NAŠA JOGA i PROSVJETLJENJE - TEORIJA i METODOLOGIJA DUHOVNOTJELESNOG SAMOUSAVRŠAVANJA

 

Posvećeno:

Čovjeku naše civilizacije!

spasa radi od civilizacijskog sunovrata;

Narodu mom!

(kome je ovo, iako to ne zna, prešno potrebno)
radi duhovnotjelesnog preporoda;

i
Tebi, dragi čitaoče!

(s nadom da ćeš uvidjeti mogućnost i priliku)

da se oslobodiš od ropstva svom egu;

dakle, opšteg ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a civiliza­cij­skim tokovima uslovljenog, dok ga se nekim duhovnim postup­kom ne oslo­bodimo; i nama (čiji korijen je u srpskom narodu) od specifično nacionalnog, u koje nas je bacilo viševjekovno robovanje tuđinu, te posebno skorašnje - katastrofalno (i po neke druge)- poluvjekovno, perfidno nam potureno, psihičko preusmje­ra­vanje, što je rezultiralo daljnjim obeskorjenjivanjem, ali i strašnim mental­­­nim pustošenjem, i uvlačenjem nas u dodatno i teže nam primijetno ropstvo sebi samima - ovakvima kakvi sada jesmo; koji, kao takvi, uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam nedostaje, a što je neophodno za čovjekov dostojanstven i ikoliko smislen život; odnosno, šta nam je - umjesto da nam bude dato - uzeto: odgojem, školovanjem i životom u jednom - najperfi­d­nije kamuflaže radi, plaštom samoupravljanja ogrnutim - diktator­sko-marionetskom i poltronski-to­talitarističkom režimu, kome je osnovni a vrlo vješto skrivani cilj bio: zatiranje korjena čovjekove moralnosti i indivi­dualnosti, radi kog postignuća je na domaće tlo, gnojeno prvo obimnom stranom pomoći pa potom kreditima a zalivano svakojakim čarobnim iluzijama, sijano sjeme iz kojega će iz­ras­ti gene­ra­cija - kako je drugačije nazvati, nego - duhovno-moral­nih degenerika, koji će glavni smisao života nalaziti u nezasitoj težnji za vlašću i u opsesivnom zadovoljavanju egoističkih i/ili tjele­snih želja, to jest biti ljudi bez čojstva, a u ratovima uslo­vljenim raspadom je­din­­stvene države, čemu je i to kumovalo, pokazalo se očito: kakvi smo.

Od primarnog i karakteristično nacionalnog, ali i najnovijeg specifi­čnog psihičkog ropstva, koje je mnogo i žalosno opustošilo naše duše, mogli bismo se početi oslo­ba­­­đati, na dugi rok posma­trano uspješnije nego na bilo koji drugi način, uz pomoć naučne duhovno­tjelesne metodologije koju ovdje saopštavam, ukoliko bismo je - kao očito nam životno potrebnu - prihvatili, iako ona nije lagana. Ne postoje laki me­to­di ili putevi do slobode od okova Ega, monstruma u nama, a koji se tokom političkog sistema koji smo imali, i u čijim ostacima još gmižemo, izrodio u straš­nu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je ovakvu, kakvu mi sada oličavamo, na­šim precima bilo nemo­guće ni za svog dušmanina zamisliti, ali mi tu činjenicu ne pri­mje­ćujemo dovoljno jasno, jer se s egom identifi­kujemo, i zato bi nam moglo biti spasonosno prihvatanje duhovnog puta koji vodi raskidanju identifikacije s egom. Dakle, laki metodi samo­spoz­naje i duhovnotje­lesnog preobražaja ne postoje, i nemoguće ih je kao takve otkriti ili smisliti, pa bi nam zato moglo biti spaso­nosno ukoliko prihvatimo kao svoju opštekul­­turnu duhovnotjelesnu praksu našu jogu, iako ona nije laka duhovnotje­les­na-preporođajna metoda; a kako bi i mogla takva biti, kada je onazasno­vana na (za nas) komplementarnom jedin­stvu joge drevne mudrosti, koja čini temelj svekolike duhovnosti Istoka - i savremene nauke o čov­je­ku (dubinske psihologije), ali nas ona zato na pouzdan i na relati­vno lako ra­zu­m­­ljiv način vodi ka pravom cilju; od našeg Stvo­ri­te­­lja nam namijenjenom - u vi­du zadatka: svje­snom reinte­grisanju našeg raspršenog bića, od svoje suštine, Bitka, sasvim otuđenog; a potom, kada smo moralno, duhovno i tjele­sno potpuno prepo­ro­­đeni, do našeg centrira­nja u Bitku, Sopstvu ili praslici Sile, koju religije imenu­ju Bogom, u centru naše nesvje­­sne psihe; što dovodi, pored ostalog, do toga da iz osje­ćaja jedin­stva nas samih s tim u sebi novo­ot­kri­venim mikrokosmičkim cent­rom, a što je Isus imeno­vao carstvom Božijim u na­ma, rezultira spoznaja smisla našeg ovozemalj­skog postojanja i iz toga nov - bez obzira na sve ostalo - u sebi usredi­šten blažen život, koji je duhovno nezamislivo - dok ga se ne dostigne, a to nei­z­re­civo i kada je ostvaren - bogatiji i od najbogatijeg i najispunjenijeg uobičajenog.

Ovim za nas i za čovjeka naše (evropske) zapadno-civilizacijske kultur­ne tradi­ci­je sijem na nov - naučno-popularan - način sjeme vječno najmirisnijeg duhov­nog cvijeta: prosvjetljenja, što ga u našem narodu - kao rijetko iko u Evro­pi, a na kamenjaru, što će reći skoro samouko - uzgoji i, u Luči mikrokozmauvi­du najlje­p­šeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi: Veliki Pjesnik - Njegoš.

Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako savremeni obezduhovljeni čovjek, koji je u svojoj materijalnoj orjentaciji upao u strašnu jednostranost, ne usvoji naučni duho­vno­­­tje­le­sni metod koji intelektualno vodi samocentriranju i pros­v­je­t­ljenju - ci­vi­li­zacijski suno­vrat će biti neizbježan. Međutim, mogućnost spasa od nečeg tak­v­og - vrlo izvjesnog - postoji, ali je problem u tome da li ćemo biti dovo­ljno pametni pa da tu mogućnost, bar u posljednji čas, prepoznamo, jer "prema jednom sta­rom indijskom vero­va­nju, kada svet zapadne u krizu i imanentni nered prevag­ne - javlja se čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji primeren, način nudi sve­tu jogu, tu, inače, vanvremenu mudrost"; a meni je sudbinski, u vidu nasu­šne po­t­­re­be, bilo namijenje­no da kroz iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a potom, na odgovarajući način uobličeno, i za druge: nov, ovocivilizacij­skim prilikama primjeren način predstavljanja joge. To sam vrlo uspješno postigao povezivanjem cilja joge sa istim, no zaboravljenim, ciljem u našoj duhovnoj tradi­ciji, a naukom Karla Gustava Junga aktuelizovanim i razumljivo objašnje­nim, te jogijskih me­toda s nasuš­nom potrebom savremenog čovjeka da u sobnim prilikama sva­ko­dne­vno vrlo sistematično - po zdravlje do minucioznosti proraču­nato kao veoma koris­no, a nama s obzirom na urbani način života zato životno potrebno - teme­ljito aktiviramo svoje, kod većine ljudi, fizički nedovoljno aktivno tijelo.

MOTO:

Snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada. / On pomisli da je neke pute / od sna ovog oslobodio se; / ah, njegove prevarne nadežde: / on je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor strašni snoviđenja! (...)

S točke svake pogledaj čovjeka, / kako hoćeš sudi o čovjeku - / tajna čojku čovjek je najviša. / Tvar je tvorca čovjek izabrana! / Ako istok sunce sv'jetlo rađa, / ako biće vri u luče sjajne, / ako zemlja priviđenje nije, / duša ljudska jes­te besamr­tna, / mi smo iskra u smrtnu prašinu, / mi smo luča tamom obuzeta.

Njegoš

Novo doba i sadašnjica, gledani s ove točke, čine se poput pojedinih epi­zoda drame što je otpočela u davno minulo doba, i proteže se u svim stolje­ćima u daleku budućnost. Ta drama je: osvješćivanje čovječanstva.(...)

Psihologija nužno postiže najvišu tačku u psihi svojstvenom razvojnom procesu, koji se sastoji od integracije sadržaja sposobnih da se privedu u svest. On znači nastajanje celovitosti kod čoveka, koje za svest o sopstvenom Ja ima kako neobične tako i teško opisive preobražajne posledice. Sumnjam da ću biti u mogućnosti da opišem promenu subjekta pod uticajem procesa individuacije na način koji mu dolikuje; kod toga se naime radi o relativno retkom događaju, kojeg saznaje samo onaj ko je prošao kroz dugotrajno, ali za integraciju nesve­s­nog neophodno razračunavanje sa nesvesnim komponentama ličnosti. Kada se nes­ves­ni delovi ličnosti privedu u svest, tada iz toga ne proističe samo asim­i­lacija ovih u već postojeću Ja-ličnost, već i promena iste. (...) Ovaj proces ne for­mi­ra ništa manje do novi centar ličnosti, koji je kroz simbole označen kao nad­re­đeni i jači od Ja, a koji se kasnije i empirijski ispostavlja kao nadređen. Takođe mu se više ne može dati naziv Ja, zbog čega sam ga nazvao Sopstve­nost (Sopstvo).
Saznanje i doživljavanje ove Sopstvenosti je najvažniji i najplemenitiji cilj indijske Joge, zbog čega je dobro kada se za psihologiju Sopstvenosti obratimo dragocenostima indijskog znanja.
Spoznaja Sopstva nema, kako kod nas tako ni u Indiji, ničeg zajedni­č­­k­og sa intelektualizmom, već je to vitalno i iz osnove preobražajno zbiva­nje.Proces koji dovodi do ovog saznanja nazvao sam proces individuacije.
Ako preporučujem proučavanje klasičnog Joga učenja, onda to nije zbog toga što pripadam onim ljudima koji ekstatično padaju u trans kada začuju djana (dhyana: meditacija), buda, mukti ili kakvu drugu magičnu reč, već zbog toga što se psihološki vrlo mnogo može naučiti iz joga filozofije, što se može i praktički koristiti.

Karl Gustav Jung

Nikada žudnja za duhovnim životom, za nevidljivim svetom, što zovemo onostrano, koje su svetovno mišljenje i materijalističke teorije naučnika potisle, nije bila ozbiljnija i više realnija. (...) Vrata Nevidljivog, Onostranog sveta su otvorena, ali ja stajem na onome što je konstatovala oficijelna nauka.

Eduard Šire

Dragi čitaoče,

Svaki čovjek, i kad misli da nije tako, opterećen je nekim predrasudama ili pogreš­nim pred­stavama o mnogo čemu, prvenstveno zbog naše pretjerane površne informativ­nosti, i to je jedan, pored ostalih, od razloga da se sada teško postiže dubok međuljudski odnos, onaj pravi, koji je nekada postojao među individuama. Ako želiš da naše druženje na ovakav način ne bude površno i trivijalno, već duboko ljudsko i smisleno, tada bi bilo vrlo uputno da sve predstave o oblas­ti­ma na koje te asocira naslov ove knjige odložiš, da ti ne smetaju, dok uz pomoć ovog što sli­jedi ne prepoznaš u sebi "drvo" (života) od koga se prave "čarobne frule".
Svi mi potencijalno, ali u latentnom stanju i našem umu nepoznato, ima­mo sposobnosti da dosegnemo jedno čudesno duhovno bog­ato vrelo života, čije jezero iz koga ono ističe je u ne­sv­jes­nim dijelovima naše psihe - u kor­je­nima života. Naš razum, u koji smo mi civilizacij­skim tokom utjerani, kao u kakav tor, no­vi­ja je prirodna tvorevina i pre­d­­stavlja samo dio našeg mnogo prostranijeg bića, koje nam, nažalost, uglavnom ostaje svjesno nespoznato. Kada budeš voljno, pomoću meto­da koji ti ovim stavljam na raspola­ga­nje, otvorio u sebi skriveno vrelo, kako bi se to našim jezi­kom nepotpuno reklo, onostranog ili tra­n­s­cen­dentnog života i čuješ iz sebe zvuk "čarob­ne frule" i njenu božanstvenu melodiju, tada se odloženih predstava u vidu predra­suda više nikada nećeš sjetiti. Razumljivo, tako će biti ukoliko se pokaže da si ti odgo­va­­ra­ju­ći čitalac ove knjige, onaj za koga je pišem, a da bi to neko bio neophodno je da budu ispu­­nje­na naj­ma­nje dva osnovna uslova. Prvi je da slutiš kako je cen­tar tvog bića iz ko­jeg sada djeluješ (što se imenuje egom) nešto nepotpuno, neodgovarajuće, i kao da si stalno na periferiji neke cjeline, čije središte nikako da otkriješ, a stalno se nadaš da će se to ipak jednom dogoditi, ali kako se to ne dešava, samo po sebi, počeo si da razmišljaš i da tra­gaš za načinom (nekim metodom) koji bi te uputio na pravac i doveo do tvog centr­i­pe­­­ta­l­­nog središta; a drugi bi bio da si (psiho-somatski) tip čovjeka kod kojega je intelektualna funkcija vodeća.
O ovome će kasnije biti dato podrobno objašnjenje, ali za početak da se razjasnimo oko to­ga jesi li ti tip čovjeka pogodan za našu jogu ili ne. (A ako zaključiš da ona praktično i nije za tebe, uži­va­ćeš u druženju s ovom - siguran sam da će mudri reći - božan­stve­­nom knjigom). Naša joga je put do prosvjetljenja na kome su zna­nje i volja osnovna sredstva pomoću kojih se cilj postiže. Ova knjiga daje uputstva za takvo putovanje, a nakon što ta uputstva čuješ ti sam sebi postaješ vodič, odnosno učitelj. Niko više tebi ne može biti nadre­đen, jer ti na putu naše joge postaješ i duhovni hram i vr­hov­ni “sveš­te­nik” u njemu. U našoj jogi nema ni traga od ikakve pravo­vjer­nosti, slične onom što se npr. zah­­ti­­­jeva u religijama, pošto ne postoje dva čovjeka koji na potpuno isti način mogu put­o­va­ti i stići do cilja putem volje i znanja, tj. meditacijom, te se zato na ovakvim pute­vi­ma da­ju samo osno­v­­na meto­dološka uputstva, čija primjena treba i mora dobiti indivi­du­a­l­ni di­zajn. Kod čovjeka koji hoće da putem religije - kao dru­gim (a po starosti prvim) od dva os­novna puta - stigne do istog cilja, osjećajna funkcija mu mora biti vode­ća, jer je na tom putu ljubav prema Bogu ili mesiji, dakle, potpuna pr­e­­da­nost i povjerenje u taj put: i metod, i tehnika. Prema tome naša joga i bilo koja religija molitve nisu i ne mogu biti kon­k­u­­­renti, jer čovjek kome bi religija bila odgovarajući put do du­h­o­v­nog usre­di­š­tenja nepo­do­ban je za put joge, i obrnuto. Onaj tip čovjeka kod kojega je osjećaj­na funkcija vodeća, a danas su takvi ljudi veoma rijetki, odabraće religiju za svoj duhovni put. Intelek­tu­al­nom tipu, koji da­nas preovladava (i među ženama), primje­reni su duho­v­notjelesni pu­­t­e­vi zna­nja i volje, koji meditacijom vode do reintegracije čovjekovog bića i do prosvjetljenja. Međutim, savremenom čovjeku, urbanom posebno, i kada je on istinski religiozan, može biti vrlo korisno po zdravlje da nauči i pravilno praktikuje hatha jogu, ali ovdje s početka naglasak je više na duhovnoj komponenti metoda, dok su zdravstveni efekti u okviru metodološkog dijela knjige.
Naša joga je duhovnotjelesni put namijenjen intelektualnom tipu čovjeka, a što je taj tip preovlađujući i među savremenim ženama, koje bi prirodno trebalo da su više osje­ćajna bića nego muškarci, posljedica je civilizacijskog toka u kome su (pored bogatstva i moći pre­ko vlas­ti) nauka i znanje ono što se pretežno ili skoro kao jedino cijeni. Istinska osje­­ćaj­nost(u javnom ži­vo­tu) smatra se čak nepodobnom osobinom savremenog čov­je­ka. Religije su postale nedje­lo­t­vorne zbog toga, rečeno slikovito i lako shvatljivo, što se čovjeku koji na vratima svoje unu­tr­a­šnjosti ima bravu verthaj­movicu nude ključeve od nekadašnjih starinskih brava, čak ručno ko­va­nih. I sav nesporazum na ovom planu vrti se oko toga što se i sada čovjeku, onom kod ko­jeg je intelektualna funk­ci­ja isfor­si­ra­na i koji se može samopronaći ili usredištiti u svom Esen­ci­ja­lnom centru jedino pomoću intelekta, nudi od strane Crkve put religije, koji podrazu­mijeva, kao za taj put podobnog, čovjeka kod kojega je osjećajna funkcija vodeća, a uz to i da mu je ona odgojem kultivisana, što sada izreda nije slučaj, a rijetko se sreće i izuzetak od pravila.
Ljudi su iz ovog razloga u velikoj duhovnoj zbrci. Oni koji teže istinskoj religioznosti osje­ćaju da im u duhovnom smi­slu nešto bitno nedostaje, a samo neki od njih shvataju ili slute da im to što im fali ne može pružiti religija u kojoj su odgojeni, odnosno oni nemaju povjerenje u sveštenike i religijske institucije, i to s pravom, jer su religije postale svoje­vrsne teoideologije. Zato mnogi njihovi pripadnici ili ostaju, odnosno postaju - što je kod nas sada mo­der­no - reli­gij­ski imitatori; imitatori nečega što nema veze s religioznošću, a sigurno ne s vjerovanjem u Boga, jer se zadržava na površini, u raz­u­mu i u običajnim i dogmatskim pravilima, te ne seže do srca, gdje je žarište religiozne (i duhovne) žeđi; ili vrlo lako pos­ta­ju pli­jen mnogih i svako­ja­kih sekti i obmanjivača svih mogućih boja. Uprkos svekolikog truda i/ili luta­nja, na oba pome­nu­­ta tipa religijskih imitatora vidi se da se oni nigdje nisu pronašli, jer o ono­me o čemu nam pričaju, oni to čine fanatično i svi, bez obzira u kojoj su sekti (ili religiji), tvr­­de da je samo ono što oni misle i kažu ispravno, a da su sva druga učenja pogreš­na, dok are­ligi­ozni ljudi, tzv. ateisti, s istim fanatizmom djeluju zaluđeno svjetovnim, uglavnom poli­tič­kim temama. Ako ate­is­te, koji nisu ni svjesni da jedan iskonski čovjekov nagon probaju zado­vo­­ljiti na degene­rativan način, ostavimo po strani, za čovjeka koji teži da vjeruje u Boga pogreška od strane onih koji ga na taj put hoće usmjeriti u osnovi je u tome što se ljudima i kod kojih pre­ovlađuje intelek­tualna funkcija, nude nijansirani ključevi od "brave" na vratima osjećajne funkcije.
Ta vrata nikada nisu zak­lju­čana, već samo pritvorena, kod istinski osjećajnog tipa, ali pošto ni sveštenici već odavno (osim vrlo rijetkih izuzetaka) ne pripadaju osjećajnom tipu čov­je­ka, teolozi kada su uvidjeli da se vrata od čovjekove unutrašnjosti tako lako ne otva­raju sama od sebe, posumnjali su u istinitost Isusovih riječi: " (...) kucajte, i otvoriće vam se", pa su zaklju­­­­­či­li da su ta vrata zaključana i zato su smislili bezbroj “ključeva”, pomoću kojih ljude sa­mo zama­ja­va­ju, jer uprkos svih tih raznovrsnih ključeva (osamos­taljene religije potekle iz istog izvora i nji­ho­ve sekte) nijedan od njih više nije u stanju da omogući savremenom čovjeku - čak ni veoma rijetkom osjećajnom tipu među nama - da on pomoću njega u sebi otvori vrata od Božanskog ili od Carstva nebeskog, a Isus je učenike savjetovao da To Carstvo traže u se­bi, a ne da vjeruju da je ono na nebesima, jer kako reče, ako je gore, ptice bi do njega mog­le stići prije čovjeka, ali današnji tumači Isusovih riječi pojma nemaju šta bulazne. Oni strašno mnogo blebeću, a ovo može bez ikakvog straha reći i iza toga pred vremenom, jedinim neopo­gre­­šivim sudijom svemu, sta­meno stajati samo onaj ko je i sâm dostigao stanje duha slično Isusovom. (Svjestan sam da mnogi neće povjerovati u saopštenje o mogućnosti da se spozna Boga u sebi ili dostigne stanje prosvjetljenja pomoću joge i dubinske psiholo­gije, metodom na­s­talim spojem tog dvoga i nazvanim naša joga, ali ova knjiga je svje­do­čanstvo o takvoj moguć­nosti, koja će posebno sablaz­nuti sve­š­te­nike. Knjiga ne pouča­va samo tome kako da i vi ost­va­­rite slično postignuće, kako da otkrijete Primarni centar u sebi i ukot­vite svoje biće u Njemu, ma kako da taj Centar nazovemo: prasli­kom ili likom, arhetipom, Boga u sebi, Bitkom ili Sopst­v­om, već i da vam po­mogne da shvatite obmane koje nam ser­vi­raju teo­ideologije i svakojaki civilizacijski zabludnici. Osnovni problemi pojedinca i čovječan­stva nas­taju kada neprosvjet­ljeni ljudi uzmu da tumače drugima spoznaje Velikih Prosvjet­lje­ni­ka, i od tumačenja onoga što ne razumiju, oni stvaraju profesiju: religijsku intituciju - preduzeće. Tu opskurnu oblast ova knjiga obasjaće Božanskom svjetlošću i tako njenu rugobnost učiniti vidljivom - i slijepcima).
Kada bi savremeni čovjek bio spreman bar zakoračiti kroz pomenuta vrata, Isus ih naziva uskim vratima, ona bi se čim bi im se on svo­jim srcem primakao otvorila sama od sebe, nekako vrlo slično kao ova moderna koja fun­kci­­o­nišu pomoću foto ćelija. Istinski osjećajnom tipu nikakav ključ (kakvim su ih stvorile reli­gije) ni­je potreban na putu do svog središta, i do­vo­lj­no bi mu bilo da sveštenik, ali kao istinski duho­v­nik, bude oličenje osje­­­ćaj­­nog tipa, u sebi sa­mom usredišten, pa da osjećajni čovjek čim bi mu pri­šao doživi da iskra religioznosti preskoči sa sveštenika na njega (slično kao što se do­gađa da ljubavna var­ni­ca poveže dvije osobe čim se sretnu, ukoliko one jedna drugoj pred­stav­ljaju od­­­­govarajući erotski tip), a religijski ključevi, to jest, religijska učenja, skoro ništa ne znače inte­lek­­tu­­alnom tipu, iako na inte­­lek­­tualnoj funk­ciji postoji brava na vratima koja vode ka prosvet­lje­nju, ali tu bravu otvaraju samo ključevi (sop­stvenog) znanja i volje, a nikada vjero­vanja u bilo što i bilo koga, ili preda­nosti bilo kome, pa ni učitelju tog duhov­nog puta. Naprotiv, na ovom pu­tu to bi bila: prepreka. Zato se ne kačite za mene, već slijedite metod, i dobro se pazite da ne upadnete u zamku, koja kao opas­no­st - um­j­e­­­sto istinskog vjerovanja može da poprimi oblik idolopoklonstva -vreba i vjernike, na što je uk­a­zivao još Mojsije, a njegova metafora sa obožavanjem zlatnog teleta aktuelna je i danas.
Naša joga je duhovnotjelesni put do prosvetljenja, namijenjen prvenstveno savre­me­nom čovjeku naše civilizacije, kod koga je - nažalost - intelektualna funkcija vodeća i koji je sklon sticanju zna­nja, a nesposoban za vjerovanje u Boga ili mesiju, onako kako to zahtijevaju reli­gije molitve, koje pogled usmjeravaju u prošlost, što njima omogućava od­r­­ža­vanje religijskih institucija, ali ne pruža djelotvornu pouku čovjeku kako da on oslo­bo­di (od prigušenosti i aktivira) svoje religiozno osjećanje, te tako otkrije u sebi Carstvo Božije i smisao života.
Zato ova knjiga nije samo za (jednokratno) čitanje već za studiranje, proučavanje i na osnovu toga sopstveno poučavanje samospoznaji do saznanja da "snom je čovjek uspa­van teš­ki­jem" i potom izvođenje samobuđenja, kao prvog čina u drami "osvješći­vanja čovječan­stva". Imaj u vidu da mi ni najmanje nije stalo do toga da ti se dojmim ili dopadnem, ili da ti pru­­žim priliku da čitajući ovu knjigu 'ubiješ vrijeme', bježanjem od sebe sama, što ljudi često oče­kuju od knjige, već upravo suprotno od toga - na što upućuju naslov i podnaslov ove - a to je: da te s lansirne rampe naše joge izbacim iz tvog sadašnjeg (robu­jućeg) centra ili ega u "bezvaz­du­­šni prostor", gdje ćeš se osjećati kao riba na suhom, da bi potom (tokom meditacije) bio pri­vu­čen u gravitaciono polje svog Primarnog centra u sebi, od koga si sada potpuno otu­đen, iz koje činjenice proističu svi esencijalni problemi postojanja, ne samo tvoji, već svakog savre­me­nog čovjeka. Ma kako da religije, filozofije i nauka taj centar u nesvjesnim dijelovima naše psihe da imenuju - Bogom, Bitkom ili Sopstvom - neosporno je, a odnedavno je i nau­č­no dokazano, da on u nama postoji, ali mi toga uglavnom nismo svjesni, jer smo 'snom uspa­va­ni teškijem'. Iskustveno sam, i mnogo lutajući - tako da sam se tada sâm sebi doimao kao ovovre­meni Odisej - a prven­stveno uz pomoć joge i Jungove nauke, taj Centar u sebi otkrio i sad živim u njego­vom gravitacionom polju, ali nisam sasvim zaboravio ni bivši svoj centar (ego), koji je kod mene postao samo izvršni organ Sopstva. Iz ovog razloga ću ti se doimati i kontra­diktorno i neobično, jer iako ću pisati isključivo o realnim stvarima ti ćeš po ne­ka­da imati utisak kao da lebdim u oblacima; kao da mi je duša “veličanstvom neba razne­sena”, što zaista jeste činjenica, na koju sam vrlo ponosan. Iako je takvo (dostignuto) stanje bića uvijek bilo vrlo neo­bič­no, ono je najnormalnije i divno je, jer kad je čovjek u gravitacionom polju Sopstva na njega tada ne djeluje sila teže ega, koja čovjeka veže za tjelesne, umne i osjećajne potrebe.
Prosvetljenje je stanje bića u kome se objedinjuju i specifično prevazilaze: i uživanja (kao potrebe tijela), i sreća (kao potreba ega), i radost (kao potreba osjećanja), da bi sve to u postignutom stanju ucjelovljenja bića i njegovog centriranja u Bitku, Sopstvu ili praslici Boga u sebi - slično kao u alhemiji gdje (simbolično uz pomoć vatre) od hemijskih eleme­nata nastaje zlato, a u retorti se proizvodi "dijete duše", ili dijalektički posmatrano, kada u jednom trenutku kvantitet prelazi u kvalitet - slilo se u osjećaj duše koji se imenuje blaženstvom.
Svjesni i nesvjesni dijelovi našeg bića su pod zakonom polariteta i zbog toga čeznu da se ucjelove; nesvjesno da bude osvješćeno, isto tako kao, npr., i razdvojeni ljubavnici što teže tome da se sjedine u zagrljaju ljubavnog doživljaja. I slično tome kakvu radost i sreću ljubav­nici nalaze u ispoljavanju međusobne ljubavi, još dublji, a trajan osjećaj bla­žen­­stva ima pro­svet­ljeni u svojoj duši kada je postigao "vjenčanje" bipolaritetnih sfera svog bića (u okviru psihe i između nje i tijela). Zato on ljudima centriranim u egu, ukoliko to svoje duševno stanje ne skriva (što je nažalost u našim kulturnim prilikama nužnost da se čini, bar u nekoj mjeri) mo­ra izgledati kao čovjek koji je (bar unekoliko) sišao s uma, slično kao što se i zaljubljeni mladić takvim doima svojoj majci kada ona ne prihvata oso­bu u koju joj se sin zaljubio. Vama će se učiniti da sam zaljubljen u našu jogu i da sam tom ljubavlju opijen do ludila, a stvar je samo u tome da osjećam blaženstvo od same činjenice posto­janja i uživam u radosti života ta­k­vog kakav je, a znam da je ovo stanje vama nepojmljivo, jer se ono ne može umom shva­titi, već jedino iskustveno doživjeti, ali tek nakon što vam se dogodilo "vitalno i iz osnove preo­bra­­žaj­no zbivanje", odnosno pros­vet­ljenje. Um ili ego uvijek moraju imati opipljiv razlog za sreću, a kada duša stigne do sta­nja blaženstva, njoj tada nikakav (spoljni) razlog za to Božan­stveno stanje nije potreban. Ono se održava i onda kada su kod čovjeka - kao npr. kod mene, kao bivšeg univerzitetskog profesora a sada izbjeglice bez igdje ičega - prisutni svi spoljni razlozi za suprotno osjećanje. Ali umom se ovo ne može pojmiti, jer um je čovjekovo stanje 'teš­kog sna'. Samo čovjek koji je dosegao stanje bića "iza uma", koji se prosvjetlio, kao što npr. bješe prekrasan slučaj s Isusom, mogao je polazeći na Golgotu izgovoriti ove riječi: "A sada k tebi idem (Bože) i ovo govorim (mislio je na svoje učenike, prim. D.) na svijetu da imaju radost moju ispunjenu u sebi". Ove riječi jasno dokazuju da je Isus i u tom času osje­ćao bla­že­nstvo, što je umu nepojmljivo, iako je to zaista bila činjenica, pošto jednom ako uđeš u gra­vi­taciono polje Sopstva iz njega više ne možeš izaći kada bi i htio (nekako slično kao i dje­voj­ka kad u jednom seksualnom odnosu izgubi nevinost, nikad više ne mora imati seksual­ni ko­ntakt ali time neće ponovo postati nevina). Zapravo, moguće je da se čovjek i nakon toga iz­v­jes­no po­no­vo vrati bliže egu, jer je moguće da nam se samo­svj­es­nost, kao što će to kasnije bi­ti deta­lj­no objašnjeno, kreće na liniji, na, nazovimo je prema Jungovom učeniku Erihu Noj­ma­nu, “osi” ego - Sopstvo, kao po nekoj kliznoj skali. Hoćeš li da se probudiš iz budnog sna - što je najveće moguće postignuće u ovoze­maljskom životu - trebaš biti spreman na to da ćeš ti sam, takav kakav si, pri tome sebe (novostečenom) samosvješću zateći kao najvećeg (tada već bivšeg) neprijatelja sopstvene dobrobiti, ili kako bi to ti sada izrazio, sreće, a to će tvom egu biti veoma neprijatno, slično koliko bi bilo i lopovu da ga, kao takvog, hvatajući ga na dje­lu, otkrije onaj koga je on godinama potkradao, praveći se pri tome da mu je najveći prijatelj.
Posveta i moto - koji su ti se vjerovatno učinili kao suviše pretenciozan početak, a pret­pos­­tavljam kako pomišljaš da je malo izvjesno da je moguće da iza njih stoji ono što oni na­ja­v­­­ljuju, pa slobodno, ako sam u pravu, svoje mišljenje takvo kakvo je zadrži, dok ti ga ovo što ćeš čitati ne bude korigovalo - obavjestili su te da pred sobom imaš knjigu, a ovo je prvo što iz joge javno sa­op­štavam, koja je poprilično različita, ne samo od drugih knjiga, nego uveliko i od svih u ovoj oblasti: i prema naslovu, i po sadržaju. Zašto je to tako ima više raz­loga, koje ćeš iz knjige saznati, ali se svi mogu svesti pod zajednički nazivnik koji glasi: sudbina. Od mla­­­­dosti jasno sam primjećivao da me više nego druge ljude muči po­treba da dokučim nešto ne­po­znato (nam). Tako u periodu adolescencije vjerovatno mislimo većina nas, ali meni se či­ni­lo da su u tom smislu razlike između mene i drugih tolike da ih trebam što bolje kriti, što sam i činio. Zato sam (neiz­re­­civo i neopi­sivo u životu) mnogo propatio. Osnovni izvor patnje je bio u tome što sam imao neodoljivu potrebu da doku­čim nešto -neko jedinstvo s nečim višim - o čemu ništa jasno nisam znao; ništa o tome umom nisam mogao ni pojmiti, već sam samo to u slu­­t­nji i maglovitoj intuiciji osjećao kao ono što trebam postići. Ta potreba bi po nekada i na ne­ko vri­­je­me bivala unekoliko zadovoljena u erotskim odnosima, ali više kao osjećaj ugode što se čov­jek tada ne osjeća sâm na ovome svijetu, nego što sam na osnovu toga imao unu­tra­­š­nje saz­nanje da je željeno jedinstvo, s nečim tada i nepojmljivim već koje se samo intuitivno sluti, a za kojim je čeznulo svo moje biće, zaista tako i postignuto.
Zbunjen, i najče­š­će raz­o­­­čaran, zbog toga što mi je sudbina nametnula da čeznem za nečim, i da to, skoro nagonski, i tra­žim, a o čemu drugi ljudi kao da niti imaju pojma, niti potre­be za tim. Duboko u sebi slutio sam da to što tražim ne može mi pružiti, kao trajno postignuće, nijedna konkretna osoba, ma kako da moj odnos s njom bude dubok. Mučio sam se mnogo, strašno mnogo od kad znam za sebe a u šesnaestoj godini sam se zaposlio kao fizički radnik i uz rad se uzgredno školovao. Patnja moja bila je strašna, ali i želja da otkrijem smisao svog postojanja na ovom svijetu - neodoljiva. (Vjerovatno je ta želja kumovala mi pri nastanku izuzetnih radnih navika, a bojim se da će ljenost mnogih čitalaca - ne dao Bog da tako bude i s Tobom - biti ledeni brijeg o koji će se, prije nego što ga i počne otapati, razbiti - na njihovu veliku štetu - val naše joge).
Preokret je nastupio kada sam, nekako, iako je to bilo nedovoljno jasno, došao na ideju da tražim neki drugačiji od religijskog - jer mi se taj učinio suviše istrošen i praktično nedjelo­tvoran - put do toga što me neo­do­ljivo privlači, i kad sam shvatio da su drugi ljudi samo vještiji od mene u samoobmanjiva­nju, da sličnu (mojoj) potrebu za jedinstvom s nečim uzvišenim i nemaju; a koja je tako snažno i nemi­losrdno dominirala nada mnom. Dakle, kao mlad pronic­ljivo sam posmatrao ljude, po­čev od svojih profesora, jer sam tada smatrao da bi oni trebali biti ti koji znaju uzvišeni smisao čo­vje­­­kovog postojanja na ovom svijetu, da su taj smisao uspjeli da dokuče i da uživaju u blago­de­tima tog stanja. Tako sam u svakoj prilici, kada bi ih sreo mimo školskih prostora, oko njih se vrz­mao ne bi li me primili u svoje društvo, nekako slično kako to čini pas lutalica oko slučajnog pro­la­znika, koji ga udostoji svojim pogledom. Ako bi imao priliku stupiti s njima u imalo prisniji razgo­vor, svaki put i izreda, strašno sam se razoča­ravao, jer sam se uvjeravao da oni duhovno stoje niže i od mene. čak toliko niže, da sam se kao đak ili student nad tom nji­hovom duhovnom praz­ni­­nom osjećao vrlo slično kao turista koji pati od straha od visine, a kojeg su drugi doveli do iznad neke planinske litice ispod koje zjapi ogromna provalija, pa ga svaki put pri pogledu na nju spopadne jeza.
Razočaran duhovnom bijedom svojih vaspitača pomislio sam da bi mi sveš­te­nici mogli pokazati put prema onome što tražim, ali sam i u ovom drugom poku­ša­ju traženja duhov­nog vodi­ča - ograjisao. Tako su mi psihijatri, jer tada su psihoana­litičari kod nas bili u povoju, ostali kao jedina nada, ali, naža­lost ili, kako će kasnije ispasti, na sreću, i u njih sam se bezna­dno razočarao. To me snažno odgu­rnu­lo k sebi samom, odno­sno knji­ga­ma, jer sam shva­tio da u sredini u kojoj sam živio, od bar meni tada poznatih ljudi, nema niko ko bi umio pokazati mi pra­­vi put, a "njuškao" sam itekako ne bi li otkrio koga ko bi me poučio i usmjerio pre­ma onome što sam tražio. Osjećao sam se sâm, potpuno sâm na ovome svijetu, a pretpo­stavljao sam da sličan osje­ćaj usamljenosti imaju i drugi ljudi, ali da se mnogi među ostalima zado­vo­­ljavaju da jad i patnju svoje samoće ublaže preo­ku­­pira­njem sebe: ili trkom za materi­jalnim bogatstvom, i/ili polo­žajem u vlasti, ili po­ro­dičnim sta­tu­som, sa svim brojnim problemima koji iz njega normal­­no pro­izi­laze, ili su svoju samoću utapali u vrućicu nastalu od tada prispjelog virusa potro­ša­čkog men­ta­liteta, ili u ludilo sa­mo­upra­­vnih lakrdija, ili, kome ništa od pobro­ja­n­og nije moglo pružiti bar pri­vre­men osjećaj ispunjenja života, taj je utjehu tražio sa­moobma­nju­jućim potapanjem duševnog bola kosmičke nepronađenosti u alkohol.
U muka­ma koje sam sebi bio nametnuo, tražeći sop­stve­ni put za izlaz iz lične, ali i opše druš­tvene duhovne bijede - koja se meni takvom činila i onda kada su drugi, a među njima mnogi najpametniji i najobra­zovaniji ljudi, kako kod nas tako i u svijetu, mislili da smo mi neka­kvo sjajno ogle­dalo cijelom svijetu, i da bi mu u pogledu društvenog uređenja mogli poslužiti kao uzor - i sâm sam povremeno (srećom i privremeno) probao da svoju patnju ublažim na neke od pobro­janih uobičajenih načina, ali sam svaki put tako postajao svjesniji da na taj način problem koji trebam riješiti samo odlažem i uslož­nja­vam, pa sam se uskoro, nakon takvih izleta, vraćao k sebi samom i svojim mukama sa sobom - ne znajući kako da s njima izađem na kraj. Moje intimne muke i prava pravcata patnja - koje sam od svakoga krio, ili onima koji su nešto od toga primjećivali, davao odgovore kroz kojekakve izgo­vore - potrajali su dugo, ali od traganja za nečim nepoz­natim mi nisam odustajao, iako sam uz to postizavao i odgo­varajući svjetovni rezultat. Zapravo, često sam imao utisak da prije od duhovne bijede života, takvog kakav je, bježim, nego što tražim novi duhovnotjelesni put do ucjelovljenja, a samo je neka nejasna intuitivna slutnja u vezi s tim bila stalno prisutna. Jasna svjesnost potra­ge za ovovre­menim putem izbavljenja od patnje, doći će kao jasna predstava, znatno kasnije.
Ustvari, moja potraga se svodila na zadovoljenje one najdublje ljudske potrebe, koju sva­ki čovjek bar nekada u svom životu osjeti kao najjaču - potrebe da osjeti smisao svog ovozemaljskog postojanja. Takva potreba se ponekada jasnije javi ili samo bljesne u časo­vima kada se iznenadno, u nekoj izuzetnoj prilici, iz naše dubine probije zračak sa­mo­svjes­nosti, a tada se bezvrijednim pokaže mnogo od onoga za čim smo do malo­čas jurili, u što smo mnogo ži­vo­ta straćili, a sada, neki nas je nenadni događaj opomenuo na bes­mi­­sao toga što smo činili, i tada se obično pred nama ukaže prazna jama naše samo­će, samo sa sme­ć­em u njoj, koje smo s toliko pažnje, misleći da su to dra­gu­lji, tu godina­ma odlagali. Tada čov­jek, ili pada u beznađe i apatiju, ili mu se, pa bar i slabo čujno, javi potreba za preokretom, za preobrazbom, ali ako nismo dovoljno pažljivi da taj tre­nutak i iskoristimo pa da krenemo putem stvarne lične promjene, vrlo lako se, i naj­češće, upada u neki novi vid samoobmane, koja nerijetko biva i gora od prethodne. Samo rijetki poje­dinci u ovakvim trenucima smognu sna­ge da krenu u traženje načina da zado­volje svoju najdublju životnu potrebu, da otkriju smisao svog života i tako se sjedine s onim, što za početak ovdje imenu­jem bezvremenim i bezgra­ni­č­nim - za čim, svi mi, više ili manje čujno ili nečujno, čeznemo. Pisanje ove knjige motivisano je mojom že­ljom da ljude naše civilizacije i kulture, onda kada neki od njih osjeti potrebu za bit­nom duhov­nom pro­mje­nom, onda kada poželi krenuti na putovanje koje bi ga trebalo do­ves­­ti do onog cilja, koji u sebi vjerovatno nedovoljno jasno sluti, ali koji ga, iako još bojažljivo, ipak neodoljivo pri­vlači, snabdijem kompasom i aktuelnom kartom geografskog podru­čja u njemu samome, kuda mora proći, ako stvarno želi stići do cilja. Ali pošto je ovdje riječ (na ova­kav način) o našem rukovanju i vrlo kratkom predstavljanju prilikom prvog susreta i up­o­z­­na­va­nja, nakon ove digresije, vratimo našu misaonu pažnju na ono mjesto gdje sam je započeo.
Dok sam uporno tragao za nečim često sam mislio da ću se raspući, čak fizički, od silne du­še­vne napetosti u sebi, i ni sâm ne znam kako sam sve što sam proživio uspio bez ičije pomoći pre­živjeti. A onda jednom, moglo bi se reći i napokon, kao u mitološkim pričama i/ili u legendama o herojima, nakon mnogo, mno­go propaćenog ukazalo se spasenje od svih muka, i ne samo to, već je pristigla i ranije sasvim ne­zamisliva nagrada, u vidu jednog prepo­ro­đenog duševnog stanja, vama sada potpuno nepoj­mlji­vog, a ka tom stanju trebalo bi da vas uputi i do njega jednom dovede metodologija koju u ovoj knji­zi sa­opštavam. Duševno stanje o kome je riječ imenuje se kao prosvetljenje, samadhi, nirvana ili (za nas) samoostvarenje.
Ovo, do sada pročitano, uzmite za početak s moje strane upućeno vama najslič­nije kao ono kur­toazno: "drago mi je", što izgovaramo kada se s nekim upozna­jemo, a mi to upravo či­ni­mo. (često mi je u knjigama iz ove oblasti veoma smetalo kad autor otpočne pisanje, što se kaže, kao s neba pa u rebra, a nastavi suhoparno i otuđeno kao da nije riječ o onome što je du­ševno najdublje proživio. Htio to ili ne, ova knjiga će biti moja duhovna autobiografija, jer ću pored opšteg znanja predstaviti metodologiju puta koji me doveo do prosvetljenja). Ali do­gađa se, i čak ne ni rijetko, da mi "drago mi je" izgovorimo i onda kada nam je vrlo neprija­tno što smo dovedeni u (ne)priliku da se s nekom osobom upoznajemo. Zato vi sada dalj­­nje čita­nje na čas odložite i oslušnite svoju unutrašnjost kako bi pri­mili po­ru­ku koja će vas obavijestiti da li vam je zaista drago ili ne povodom našeg susreta. Ako po­ru­ka jasno ne glasi: "drago mi je", odmah knjigu skrajnite od sebe i ostavite je sve dotle dok vam želja za njenim čitanjem ne najedra i/ili sazrije, a ako se to ne dogodi ni u dogledno vrijeme, vi mi knjigu, ako poželite tako učiniti, slobodno vratite i poslaću vam iznos novca koji je meni, kao izdavaču, pripao od njene knjižarske cijene ili puni iznos koji ste za nju platili ako ste je kupili direktno od mene.
Uvjeren sam da nema čovjeka koji najdubljim, dakle, onim esencijalnim dijelom svog bića, ne čezne - možda samo mu je to nedovoljno prepoznatljivo - za sjedinjenjem s nečim, eto da tako kažem, bezvremenim i bezgraničnim, s Nečim Vječno Trajnim, ali nama neprepo­znatim, što su monote­ističke religije imenovale Bogom. Ali nažalost, što civilizacijskim tokom, što zbog nesposobnosti religijskih institucija da taj tok prate, pojam Boga je u naše doba toliko isprofanisan, da se čak pribojavam da i neki čitalac ove knjige čim naiđe na tu riječ moguće izgubi volju da knjigu nastavi čitati. Da bi takvom čitaocu pomogao da ne upadne u početničku grešku i kod sebe zbog nesporazuma stvori averziju za ovu knjigu, reći ću da u našoj psihi, ali toga je čovjek vrlo rijetko svjestan, jer je to u njenim nesvjesnim dijelovima, koji čine više od 90% od ukupne psihe, postoji rođenjem nam kao nasledno dato nešto, što će kasnije biti pod­robno objašnjeno, što je praslika ili prapredstava jedne cjelovitosti u koju se može odgo­vara­ju­ćim postupkom ukotviti naše biće, a tada osjećaj cjelovitosti seže do kosmičkih razmje­ra. (Našu nemogućnost da s tim primarnim centrom u sebi jednostavno uspostavimo svjes­nu ve­zu religije su simbolično predstavile čovjekovim istjerivanjem iz raja). Jung je taj esencijalni cen­­tar, po uzoru na indijsku tradiciju, imenovao Sopstvom ili arhetipom Boga u čovjekovom kol­ek­­tivno (nas­lje­d­­no) nesvjesnom. Prema tome kad god naiđete na pojam Boga, a to ne bude u kon­tekstu s religijama molitve, imajte u vidu da mislim na naučno otkrivenu prasliku (arhe­tip) Boga u našem nesvjesnom. Pošto i joga Boga poima na vrlo sličan način - kao uni­ver­­zal­nu kos­mičku stvaralačku mudrost (Brahma) sa svojim (mikrokosmičkim) otiskom u čovje­ku (Atman), stvorenog radi mogućnosti uspostavljanja komunikacije između mikro kos­mo­sa, što je čovjek, i Kosmosa - zato riječ Bog, shvaćena na jogijski, kao i na jungovski dubinsko-psi­ho­loški način, ne bi trebalo da se ni onome ko nema moć vjerovanja u Boga doima ni zaglup­lju­juće, ni iritirajuće, jer ona ovako predstavlja samo jednu naučnu činje­nicu, koja niti je u stanju da potvrdi niti da negira postojanje Boga, u onom smislu kako nam ga pred­stavljaju religije molitve. Nažalost, čovjeku našeg doba riječ Bog para uši i on je poima kao sasvim profanu - s razlogom. Pored ostalog i zato što su religije molitve u ime Boga učinile toliko zla čovječan­stvu da je teško i pomisliti da bi tako nešto i slično pošlo za rukom ikome ko bi jasno saopštio da to što namjerava uraditi da će učiniti u ime đavola.
(Zašto se to tako dogodilo Jung je obja­snio dejstvom kontraefekta. Naime, ukoliko iz konvencionalnih ili profesionalnih razloga, a ne i istinskog ličnog opredjeljenja, čovjek hoće biti religiozan, nikada tako neće stvarno probuditi religi­ozno osjećanje u sebi, koje će ga dovesti do samospoznaje i uspostavljanja kontakta s Božanskim u sebi, a kad se to ne dogodi tada re­li­­gij­ski imitator postaje oličenje Satane, pošto i praslika Boga u nesvjes­nom ima svoju svije­tlu i tamnu stranu. Savremeni čovjek koji je zbog zakržljalosti osjećaj­ne funkcije nesposo­ban za put vjere u Boga, za put religije, na tom putu nužno ostaje samo imitator, a to ga uvlači u tamnu stranu arhetipa Boga, koju su religije pravilno ime­no­vale đavolom. U razumjevanju ove či­nje­­ni­ce krije se tajna shvatanja problema zbog čega je naša civilizacija stigla u ćor-so­kak, ali i zračak svjetlosti kao putokaz za samo­spas. Korjen problema vodi od sv. Pavla i nje­go­vog ne­s­hva­tanja i zato izvito­perivanja Isuso­vog nauka. Sv. Pavle je sam konstatovao da čovjek vidi šta je dobro, ali da ne može da se suzdrži da ne čini ono što je dobru suprotno. Pavle je bio ti­pi­čni primjer religijskog imitatora, koji je na jedan način bio protivnik Isusovog učenja prije pre­o­braćenja u hriš­ćani­na, a na drugi - po Isusov nauk mnogo pogubniji - način kao njegov pro­pagator. Sv. Pavle je za Isusov nauk odigrao ulogu trojanskog konja i omogu­ćio nastanak in­sti­tu­cije koja se zove Vatikan - najvećeg religijskog čudovišta-monstruma, što ga je svijet ik­a­da imao. Insti­tu­cije svih religija molitve i njihovih sekti, manje-više, žalostan su primjer istin­ske antireli­gioznosti i pokazatelj su kako izgleda puko imi­ta­tor­stvo u ime religioznosti, pri čemu sveš­te­nici zloupotrebljavaju ljude kod kojih je naglašena potreba za vjerovanjem u Boga).
čovjek je snabdjeven, pored dva vitalna i trećim, samo duhovnim nagonom ili osje­ćanjem s nagonskom snagom, nama bez pouke teško prepoz­nat­ljivim, a to je da teži ka ucje­lov­ljenju svog bića ili prosvetljenju. Taj nagon se manifestuje uvijek, a posebno kada su zadovoljene (u širem smislu posmatrano) potrebe samoodržanja i održanja vrste. Tada se on pokazuje našom glavnom, suštinskom nezadovoljenom potrebom; ali ako taj duhovni nagon nije svjesno valjano prepoznat, čovjek će ga tada nesvjesno zadovoljavati na razne neade­kva­t­ne, pa čak i na degenerativne načine. Naša društvena i civilizacijska stvarnost očito poka­zuje da savremeni čovjek ne zna kako da prepozna taj duhovni nagon u sebi i da zadovolji svoju najdublju potre­bu - ucjelovljenje bića do pros­ve­tljenja - koja iz tog nagona proizilazi. Ono što je zapravo najtragičnije, ovovremeni čov­jek obično nije ni svjestan šta je to što mu suš­tinski fali i za čim on ili bjesomučno juri, tra­žeći to prvenstveno u spoljnjem svijetu, zgrta­njem mate­ri­jal­nih stvari i/ili pozicija u vlasti, pa je zato u konstantnoj žurbi i nervnoj napetosti, ili se povlači u apatiju i duhovnu čamotinju privat­nog, uglavnom egoističkog, porodičnog i individu­alnog am­bi­jen­ta, gdje se dosada i duhovna praznina života popunjavaju na razne degenerativne načine od pušenja i alko­ho­­lizma do drogiranja. Sveštenici i političari na visokoj nozi zadovoljavaju svoje egois­tičke potrebe, prvenstveno zavodeći ljude koji ne znaju kako da zadovolje svoj nagon koji ih tjera da na neki način traže i otkriju smisao svog života. Ovom knjigom želim pomoći onima koji hoće da shvate svoj problem; da uvide da su obmanuti i samo­obmanuti i da im ukažem na njihova stanja i put izlaska iz sna, put koji vodi ka buđenju iz budnog sna (ili dnevnog somnambulizma), ostavljajući svakome da se sâm odlu­či hoće li, ili ne, išta u vezi sa sobom samim da mijenja. Ko je svojim životom potpuno zadovo­ljan, a da je u to sasvim sigu­ran kao u svoje trajno stanje, i ko nije u stanju pojmiti istinitost konstatacije da je to samo san, njemu ova knjiga nije potrebna, iako je ona u oblasti kojoj pripada: jedinstvena u Svijetu.
(Tokom života steći određeno znanje i/ili ostvariti visoko duhov­no postignuće lijepo je i veliko je to individualno djelo, ali uz to posebna je istorijska zasluga znati drugima, na shva­t­ljiv im način, prenijeti pouku: kako da i oni uz pomoć saopštenja datog u knjizi postignu slično i tako svoj život osmisle, na način, prije toga njima skoro neza­misliv. U ovoj knjizi je to postig­nuto i u tome je njena jedinstvenost u svjet­skim razmjerama, a bez poimanja reinkarnacije, kao činje­ni­ce, nemoguće je shvatiti da je u ovoj knjizi opšte znanje o čovjeku - koje su saopš­tavali najve­ći duhovi čovječanstva, počev od Velikih Prosvjetljenika, osnivača monote­is­­tičkih religija, ano­ni­m­nih autora velikih epova, mistika, pjesnika, filozofa svih epoha i dijelova svijeta, književnika do nauč­nika for­ma­ta jednog Junga ili Oša, najvećeg prosvjetljenika što nam ga podari Istok u XX vije­ku - povezano s iskustvom prosvjetljenja, postignutog na auto­hton način, jednog balkanskog čobančeta, rođenog i odgojenog u nepismenoj sredini. Zar ovo ne bi bilo kao da je riječ o legendi, kada činjenice o sebi ne bi saopštavao lično onaj ko ih je proživio).
Iako će vam se učiniti da sam protiv svega postojećeg, samo sam za to da se vi probu­dite iz budnog sna, a taj događaj neće promijeniti samo tebe već bi to vremenom moglo spa­so­nosno djelovati i na civilizacijski tok. A sjetite se kako je lijenčinu i u podne teško razbu­diti ako je pret­hod­ne noći terevenčio. Vi šta god da radite, dok ste centrirani u egu, to posma­trano sa stano­višta Sopstva ili bogomdatih nam mogućnosti, doima se kao da terevenčite, kradete Bogu dane. Kad god se prosvetljeni odluči da govori pokazuje se kao buntovnik, jer on jasno vidi da se sve postojeće institucije, religijske i svjetovne, održavaju na obmani, a time i eks­­plo­ata­ciji jednih ljudi od strane drugih. S druge strane postizanjem prosvetljenja čovjek ne biva samo oslobođen egoističkih želja, već mu se uz to javlja i jak osjećaj saža­lje­nja za druge ljude, koji su u ropstvu ega, koji su u dubokom snu, a misle da su budni. Savremenim jezikom re­če­no on posta­je empatičan za ljude, i, kao teže objašnjivo, skoro više sažaljeva one ljude koji imaju potrebu da druge ljude eksploatišu - zavodeći ih - nego za zavedene i eksplo­atisane. A ipak se više obraća ovim drugima, kao da time i on pokazuje da pribjegava liniji manjeg otpora, jer je druge lakše pridobiti za svoje učenje, nego one kod kojih je ego toliki, kao da je Mont Everest. što se mene tiče, obraćam se svima na isti način, pa ko voli: nek‘ izvoli.
Moj zadatak u ovoj knjizi je sličan, pretposta­vi­mo, koji bi vi imali kada bi bili u blizini drage vam osobe od koje vas dijeli nekoliko slojeva neprobojnog stakla, a koja spava i nešto vrlo ružno sanja, i vi primjećujete da se ona zbog toga muči, a vama je to nepri­jatno pos­ma­t­rati, pa bi htjeli probuditi je, jer znate da čim bi se razbudila da bi shvatila kako je to što je do maločas mučno proživljavala bio samo san. No, vi bi shvatili da nema načina da toj osobi date do znanja da je njeno mučno stanje san, a ne stvarnost, osim da je probudite. U istoj sam situ­aciji kao što bi bili i vi u zamišljenom primjeru. Nemoguće mi je dati vam do znanja da je vaše postojeće psihičko stanje - koje je propraćeno mnogim muka­ma zbog hipertrofiranosti vašeg ega, što je uglavnom sada civilizacijski uslovlje­no i što je izvo­riš­te osjećaja besmisla i prolaz­nosti života, pa se ljudi zbog toga daju u bjeso­mu­čnu jurnja­vu za prolaznim zadovoljstvima i pucaju od želja koje ne stižu ili ne mogu da zado­volje - samo san u odnosu na stanje probuđenosti, stanje osvješćenosti nesvjesnih dije­lo­va psihe, osim da vas iz tog (budnog) sna u kome ste pro­budim. A kako da to izvedem kada je između nas razdaljina, nepremostiva teže nego što bi bio zadatak da se razbije nekoliko slojeva nepro­bojnog stakla. Ipak sam se dosje­tio! Pošto je tvoje stanje sna, kakvo i moje ne­ka­da bješe, takvo da, pored prirodne težnje sa­mo­buđenju, u njemu možeš da čitaš i poimaš, pružam ti priliku da preko sve troga i ove knjige, kao posred­ni­ka, izvedeš samobuđenje. Da bi ti to pošlo za rukom, iz tog razloga ću po­ne­kada biti ne­pr­i­stojno glasan i po tome ću više, tebe radi, ličiti zen-budističkom učitelju, s njegovim ču­ve­nim štapom, kojim lupa učenike da bi se oni probudili iz dnevnog somna­mbu­lizma, nego svešteniku i njemu sličnim ob­ma­njivačima, koji te utjehom nastoje što bolje učvrstiti u tvom snu, i koji te k sebi mame raznim lizalima u vidu perfidno poturenih ti šarenih laža.
Istočni narodi su odavno shvatili da postoje vremena kada pretežan broj ljudi više nije u stanju da svoju osnovnu potrebu za ucjelovljenjem bića do prosvetljenja zadovolji pomoću religije molitve (kakve su npr. judaizam, hinduizam, hrišćanstvo i islam) i zato su tamo otkri­ve­ni i uobličeni duhovni putevi koji se samo uslovno mogu nazvati religijama (pošto mi ne znamo kako da ih drugačije imenujemo), kao što su npr. budizam, đainizam, taoizam i zen-budizam, u kojima nema molitve, niti vjerovanja u Boga koji pomaže i spa­sava (putem ljubavi prema Njemi ili mesiji, avataru, kao njegovom zemaljskom izasla­ni­ku), već se u njima čovjek upućuje na put na kome on pomoću svog intelekta, znanja (koje stiče) i volje (koju ojačava) jedino može spas­i­ti sebe samog, kada uz pomoć pos­tup­ka meditacije dosegne jedinstvo sa prasli­kom Cjeline (ili mi bi rekli Bogom, odnosno s njegovim otiskom) u nesvjesnim dijelovima svoje psihe, čime se oni istovremeno i osvješ­ćuju, i čovjek tada postaje probuđeni (prosvjetljeni) ili budha, dakle dosti­že (uz individu­alnu različitost) slično stanje duha koje je bio postigao i istorijski Buda.
S obzirom da se navedeni duhovni putevi, ili uslovno rečeno religije prosvetljenja (pu­tem meditacije), zasnivaju na jogi, koja je i sama (ali razumljivo za Indijca) najpotpuniji duhov­no-tjelesni metodološki sistem, kome je cilj prosvetljenje, to sam smatrao da mi u ovoj fazi ci­vi­li­zacijskog toka, u kome smo usrljali u stanje duhovne izgubljenosti - kada su religije molit­ve postale, suštinski posmatrano, potpuno nedjelotvorne - trebamo stvoriti svoju jogu, kao naš i nama odgovarajući put do prosvetljenja, nakon što se pokazalo da su istočnjački putevi do tog cilja direktno neprekalemljivi na zapadnu “divlju voćku” - nas ovakve kakvi smo. Od svih njih, pored hatha joge, zen-bu­dizam je, kada je u intelektu­al­nim krugovima Zapada bio otkriven, najsjajnije bljesnuo, ne­ka­ko baš kao munja, ali taj bljesak nije mogao obezbi­jediti i potrebnu kišu da bi tako bilo na­to­p­ljeno sušno tlo zapadne duše. U tom smislu bi naša joga mogla, ako samo uspijemo savla­dati svoju inertnost i ljenost, obezbijediti nam ono što je u drugim metodama bezus­pje­šno traženo.
Pošto ovo pišem spontano i bez prethodne pripreme, tako na papir jednostavno preno­sim ono što mi u misli samo dođe. Sad se sjećam (vidjećemo zašto) da je prvo motorno vozilo koje sam učio da vozim (kao mladić) bilo motocikl s dvotaktnim moto­rom; dakle, motor mu se pod­mazivao uljem pomiješanim s gorivom (što se zove mješavina). Tada sam bio poučen da gas ne održavam ravno­mje­rnim i kad vozim ravnim terenom, već da je potrebno da inte­nzi­tet gasa što češće mijenjam, kako bi klip motora imao normalno i potrebno podmazivanje, a i da se svjećica ne bi zamastila. Pisanje ove knjige, izgleda, biće slično vožnji po nepoznatom tere­nu (iako sam njime jednom, kako ćete kasnije čuti, već prolazio i na ovakav način), a pošto vi sada, mogu tako pretpostaviti, sjedate iza mene na naš (za­mi­šljeni) motocikl, pa da nam klip motora ne bi zaribao ili se svjećica zamastila, odno­sno, da vaša budnost i pažnja ne bi oslabili ili se - ne daj bože - vi uspavali toliko da bi neg­dje usput mogli spasti s vozila u kakav jarak, budite spremni na naizmjeničnu promjenu gasa i zbog toga trzanje pri vožnji i čestu promjenu brzine kojom će vozilo naše joge prelaziti vrato­lomne terene koji su ispred nas, dok ih budemo savla­đivati uz napor i vašu popriličnu do znatnu nelagodu - i za­mi­slite zamalo mi se ne oma­če da napišem, (znači ipak svaka riječ neće biti napisana spo­n­­tano): ne bi vam, ako ne bih morao, u koži bio nipošto, ali kakav bi bio autor knjige koja saop­šta­va novi duho­vnotje­lesni metod, kada bi sebi dozvolio da mi se jedna takva (glupa) greška dogodi na nje­nom samom početku (i vrlo sam zadovoljan što je znadoh izbjeći, odnosno, što vam ovim da­doh do znanja da će naše druženje biti povremeno garnirano potpunom ležer­noš­ću i, veselosti radi, ša­lom) - jer nećete vi sa­mo sjediti iza mene (a tako sam ljubopitljiv: da li ste, zbog poprilične dužine moje rečenice, već malo dremu­c­nuli?). Trebaćete vi, poste­peno i sistematično, i sami naučiti se vožnji, pošto ću vam vozilo naše joge nakon nekog dijela puta sasvim us­tu­piti i nestati, a vi ćete nastaviti s vožnjom dok ne stignemo skupa (ali vama sa­da nemoguće poj­mljivo: kako skupa, kad ću vas jednom napustiti, ali vidjećete kad zatvorite oči - u meditaciji) do onih ča­ro­bnih pre­­djela, koji su nam cilj."

Prilagođavanja radi, evo još jednog, sada namjerno datog, probnog "dodavanja gasa".

Ako slutite ili imate osjećaj, kog sve više postajete svjesni, da nešto radikalno kod sebe trebate preduzeti, u smislu li­č­nog duhovnotjelesnog preporoda, kako bi tako pre­va­ziš­li sopst­venu frag­mentarnost i ucjelovili se, odnosno istinski i trajno osmislili život; što je osnovni, ali teže prepo­znatljiv, zadatak čovjekovog ovozemaljskog postojanja, a u vidu cilja namijenjen nam od našeg Stvoritelja, koji sami trebamo sopstvenim trudom i voljom dostići; ili da bi - ukoliko primjećujete da bi vam to dobro došlo - prevazišli nervnu i tje­lesnu napetost, oslobodili se (eventualnih) bolesti i/ili loših navika, uravnotežili se i postali sposobni za duboku i trajnu sreću - što su sve uzgredni rezultati uz dostizanje osnovnog životnog cilja; ako se još kole­bate između ljenosti koja vas vuče naniže, ambi­cija i nemira koji vas prisiljavaju na rad i aktivnost u kojima ne nalazite nikakvo naročito zadovoljstvo, već ih činite uglavnom stihijski, ili radi novca, odnosno izgleda za njegovo zarađivanje u budućnosti, i ostalog što se njime ostva­ruje, ili/i zbog strasti koje vas razdiru, a vi ostajete nezadovoljeni i nakon mnogih poku­šaja njihovog zadovoljenja; dok negdje u dubini duše kao da čujete prigovore da vam život prolazi uglavnom u znaku bježanja od nečega u sebi nazretog, ali nedovoljno prepoznatog i da se on pretežno svodi na otaljavanje oba­veza koje ne ispu­njavaju život smislom i trajnošću; ali (bar ponekad) pomišljate da mora biti kako život može (i treba) imati neki uzvišeniji cilj, od našeg Stvoritelja nam nami­je­njen, koji vi nikako da dokučite, iz čega proizilazi osjećaj duhov­ne praznine, a vi čeznete da to osjećanje (nečeg nedostajućeg) odagnate, popunjava­njem praznine nečim trajnim, neprolaznim; ako ste probali da kod sebe ovom opisu unekoliko, do poprilično, slično neza­do­voljavajuće stanje prevaziđete, na neke od uobičajenih, svjetovnih i/ili duhovnih, naših ili istočnjačkih načina i umorili ste se od toga, ali je sve ostalo skoro isto kako je i bilo, no vi se niste sasvim predali i pustili niz maticu života, što se kaže, kao tikva niz vodu - pa čak ako i jeste, a htjeli bi promijeniti pravac toka; ako, bez obzira na postojeće stanje, mislite da bi mogli smoći toliko volje koliko je dovoljno da sopstveni duhovni razvoj, preobražaj i rast do postignuća trajne sreće i blaženstva, u stanju probuđenosti iz bud­nog sna u kome ste, shvatite i prihvatite kao najvažniji zadatak svog života - razum­ljivo uz pomoć nekoga iskus­nog i pouz­da­nog, ko je prošao mukotrpan put sa sjajnim ciljem, kao ostvarenim rezul­ta­tom putova­nja, i na kome vam se nudi za vodiča i želi i vas na njega usmjeriti, a pri putovanju da vam bude od pomoći; ako je tako, vjerovatno ste po­godni, a vi najbolje znate da li ste i spremni, da posta­nete samostalni, uz pomoć ove knjige, učenik naše joge, koja je kao metod kombinacija hatha joge i Jungovog procesa indi­viduacije, i čiji cilj je dostizanje prosvetljenja. Zapravo, naša joga je hatha joga raza­strta na našu duhovnu i kulturnu tradiciju, kao na u našim uslovima jedino joj smis­lenu podlogu, a protumačena i nadograđena našom naukom (prven­stve­no dubinskom psi­­ho­­lo­gijom) - tako kako će taj nauk tebi biti moguće pojmiti i uz rad spoznati i njega i sebe.
Ukoliko se ti, koji sada čitaš ove redove, opredijeliš za put naše (evropske ili zapadne) joge: želim ti sreću tokom putovanja, a uz čestitke na njegovom izboru, kao što viđe, ovu knjigu posve­ćujem i tebi, (izdvojeno, bilo da jesi ili ne pripadnik Zapadne civili­za­cije i/ili mog na­roda), a za tebe i tebi slične, koji težite prosvetljenju, pišem je! Nema čovjeka rođenog i od­g­­o­­­­je­nog u Zapa­d­noj civilizaciji kome nije potreban savremeni univer­zalni metod za oslobo­đe­nje, kako od ropstva individualnog, tako i onog civilizacijsko-društvenim prilika­ma uslovlje­nog, a naša joga je takav duhovnotjelesni metod (iskustveno otkriven i popu­lar­no-naučno pre­d­stav­ljen) do oslobođenja od bilo kog oblika ropstva i patnje,do ucjelovljenja našeg bića, pros­vet­lje­nja, samoostvarenja, samorealizacije ili, ako ti tako više odgovara, do mokše, nirva­ne, sa­to­ri­ja ili ataraksije. (Ovi pojmovi, uopšteno posmat­rani, govore o vrlo sličnom stanju bića, ali os­mo­treni s obzirom na opšte civiliza­cijsko-kulturne prilike u kojima se do stanja bića koje se nji­ma izražava stiže, oni se pokazuju unekoliko različiti. Prema tome ovo treba imati u vidu uvi­jek, pa i onda kada ih se uslovno uzima za sinonime, a bez naglašavanja da se to tako čini).
Tebe radi, dragi čitaoče, ovu knjigu pišem. Pišem je da bi ti u njoj pronašao pouku kako da postaneš ono što u božansko-ljudskom smislu posmatrano možeš postati i biti. Ukoliko ti je do tog najuzviše­ni­jeg cilja (našeg ovozemaljskog postojanja) stalo, otpo­či­nje­mo naše (koliko je to na ovakav način moguće) što prisnije druženje, koje će nužno imati različite faze. Biće to po nekada druženje slično oče-sinovljevskom ili bratsko-prija­telj­s­kom, nekad veselo i srdačno, nekad mučno i kao da je maj­stor­sko-šegrtsko, ali uvijek s moje strane prožeto ljubavlju za tebe i željom da ti pomognem da se sa­mo­pronađeš. Ovo putovanje će ti biti zanimljivo i uzbudljivo, ali svakako i vrlo, vrlo naporno. Na čas ćeš imati utisak da si se udružio s alpini­stom koji te tjera da se penješ uz okomite, a vrlo vi­so­ke litice, i taman što si se nekoliko uspentrao i na čas savladao strah od visine, on te, kao da je spe­leolog, zove da ti pokaže čuda neke pećine, pa te potom ponovo šalje na veranje uz litice. Ukoliko te spopada strah ili bezvoljnost, savladaj ih i napokon kreni (uz moju pomoć) ka sebi samome, ka svom Središtu, jer putovanje svakim putem do našeg Središte sliči gore opisanom pentranju liticama. Putevi kojima si do sada išao (ukoliko si ikojim kretao), vjerovatno te nisu vo­di­li ka Pravom cilju, iako ti (mo­gu­će još nedo­vo­ljno jasno) tražiš ovakav kakav je kod naše joge. Kod svih duho­v­nih postupaka cilj je jedan, što je Muhamed izrazio riječima: "Allah je jedan!", a puteva i njihovih va­ri­janti ima više i meto­da mnogo. Naša joga je samo jedan od njih, prema mom iskustvu, ovovre­me­nom čovjeku naj­pri­­mje­reniji, jer mu je, kao (relativno lako) razumljiv i (uz odgova­rajuću sprem­nost na indi­vidualni rad) pri­mjen­ljiv, najpogo­dniji i time najkorisniji. Ni od koga ne oče­ku­jem da se s ovim a priori slo­ži, ali će sigurno svakome, kome ova knjiga dođe do ruke, biti vrlo korisno da ovo, o čemu će ovdje čitati, iskustveno provjeri, pa ono što nađe ili pret­po­stavi da mu odgovara, to prihvati i uvede u svoju opštekulturnu praksu, ili samo s ciljem popravljanja svog zdravlja, ili uz to i kretanja putem samospoznaje do prosvetljenja.

 

P R E D G O V O R

(PROLEGOMENA)

 

(VRLO KRATAK IZVOD)

Knjiga je već vjekovima, i još uvijek je i u ovo informatičko-elektronsko doba, glavno sred­stvo kome je namijenjeno da se pomoću nje znanje prenosi od jednog čovjeka ka drugom, s jednog pokolenja na naredna, a željan znanja još kao seosko čobanče postao sam ljubitelj knjige i prema njoj od tada pa evo do sada imam neizrecivu ljubav. Kada takvom osjećanju za knjigu dodam svoju ljubav za tebe, vjerovatno svog budućeg učenika, ta akumu­li­rana ljubav je izvor koji mi daje čudesnu snagu - iako u izbjeglištvu i teško zamislivoj nei­ma­štinji, te uglav­nom prezren što svoje profesionalno znanje ne koristim adekvatnije - da sjedam za jednu sta­ru pisaću mašinu, s namjerom da u knjigu (po drugi put, jer mi je jedan ovom sličan rukopis na istu temu zbog rata propao) pretočim nešto od onog znanja i iskustva u ovoj obla­sti koje sam stekao čitajući knjige i na sebi praktično primjenjujući ono što u nekima od njih piše. U knjizi njen autor drži monolog za zamišljenog a nepoznatog čitaoca i to je, naročito kada je riječ o sadržaju što je predmet knjige koju držite u rukama, poprilično otuđen način uspo­stavljanja komunikacije između mene i tebe, za koga ovo pišem, ali pošto za sada ne znam bolju (kao osnovnu) mogućnost od ove da moje znanje, pouka i poruka o našoj jogi - što je na­uč­no-popularna metodologija koja poučava kako da čovjek samostalno kod sebe pokrene proces duhovne evolucije i ponovnog ucjelovljenja svog bića, a to u višim stepenima (kod najupor­nijih) treba (jer može) da dovede do čovjekovog usredištenja u sebi samom, u praslici Boga u nesvjesnim dijelovima naše psihe ili do prosvetljenja - tebi, koji za ovakvom vrstom po­u­ke tra­gaš, budu dostupni, otpočinjem s pisanjem. Nastojaću da napisano, što je moguće više, saop­štim tako da kad ga budeš čitao imaš osjećaj kao da razgovaramo, kojom pri­li­kom ti znati­željno i vrlo pažljivo, ali opušteno i tako prijemčiv za ono što slušaš, odnosno čitaš, pratiš me predano s ciljem da budeš upućen i poučen u onome što se imenuje kao "učenje koje se teško čuje jednom u hiljadu vekova", a pri tome primjećuješ da sve što je napi­sano, napisano je s namjerom da ti to, što ti je sada vjerovatno nedovoljno poznato, prvo inte­lektom pojmiš (u mj­e­ri koliko je ovo na taj način izvodljivo) i potom kroz odgovarajuću praksu iskustveno spoz­naš. (…)

Knjiga poučava kako da čovjek uz pomoć nje samostalno pokrene kod sebe moguću duhovnu evoluciju i samousavršavanje s ciljem da postane ono što može biti, a to je najteže i kao ostvarenje najnedostupnije postignuće, ali istovremeno i čovjeka najdostojnije od svega čemu se u svom životu može posvetiti. Doći do spoznaje da mi - mislim na najveći broj ljudi, a izuzeci svakako da postoje i ti bi, ako to već nisi, trebalo da postaneš jedan od njih - ovakvi kakvi ovocivilizacijskim dostignućima bivamo formirani, u duhovnom smislu, smo samo vrlo mali djelić onoga što nam je kao mogućnost namijenjeno da možemo postati. Međutim, visoke duhovne mogućnosti, koje nemaju, ili ne moraju imati mnogo veze s nečijim intelektualno-ob­ra­zovnim nivoom, rijetko ko može postići slučajno, odnosno one se rijetko mogu ostvariti uz­gre­dno ili same od sebe, već čovjek prvo mora pojmiti da one u njemu postoje, čemu čovjeka nažalost danas niko organizovano na valjan i razumljiv način ne poučava, a neorgani­zovani načini u tom smislu prepuni su diletantizma i namjernih obmana. Nažalost današnja Crkva je takođe organizovana institucija čovjekove obmane, jer joj nije stalo da čovjeka istinski uputi ka Bogu, već samo da održi svoj uticaj nad pastvom. Kada ovo čovjek shvati, nakon teškog razo­ča­renja, spaso­no­sno bi mu bilo da dobije želju da svoje duhovne potencijale realizuje, ali je uz to potrebno probuditi volju da se izdrži napor koji je pri tome neophodno uložiti i da se pronađe odgovarajuća metodologija koja će mu omogućiti na pouzdan i bezbjedan način da ostvari cilj - sopstveni duhovni razvoj i rast do reintegracije i ucjelovljenja bića, do prosvetljenja.
Namjera mi je ovom knjigom da ti na jednom mjestu pružim sve od upravo pobrojanog, kako bi ti shvatio (spoznao) ko si, odnosno da si sebe samog (uglavnom) nesvjestan i da ne poz­naješ sebe, bez obzira na tvoj intelektualno-obrazovni nivo, te da te inspirišem da se samo­­u­­poznaš i da pojmiš kakav (u duhovnom smislu) možeš postati i pri tome dostigneš nivo kada ćeš spoznati dubokoumnost Njegoševih riječi da "tajna čojku čovjek je najviša", pa da ti pružim metodologiju, bezbjednu i pouzdanu za samostalan rad, koji će te, ako budeš marljiv i uporan, dovesti do upoznavanja sebe samog, i do (čudesne) reintegracije tvog sada rasprše­nog bića, pa do osjećaja ucjelovljenja (koji si do sada uglavnom tražio prvenstveno u polju eroti­ke, gdje si ga, ukoliko si jedan od srećnijih, moguće kao privremeno stanje i nalazio, jer uz zadovoljenje seksualnog nagona Stvoritelj nam je pružio priliku da bar na trenutak, a uz pomoć druge osobe, osjetimo šta znači biti jedno sa Cjelinom - i time do otkrića i spoznaje onog što se imenuje najvećom tajnom (jedinstvo s praslikom Boga u nesvjesnom dijelu naše psihe ili dostizanje stanja ucjelovljenja, prosvetljenja), i što zaista jeste najveća tajna i najdos­toj­niji cilj koji sebi u životu možemo zacrtati, kao onaj koji trebamo i ostvariti, a njegovim dosti­zanjem mi se trajno (i, ako je nužno da tako bude, sami, ali u društvu sa Cjelinom) osjećamo najsličnije kao ljubavnici kada su skupa. Zato su to stanje mudraci koji su ga dostizali nazvali blaženstvom. Vrlo mukotrpno sam stigao do takvog stanja, a ovom knjigom mi je namjera da i vas poučim kako da ga dostignete. Na putu do takvog stanja, do tog najuzvišenijeg cilja, uz Junga, Njegoš će nam biti jedan od dvojice glavnih (a uzgrednih ima srećom dosta) tumača hijeroglifa na putokazima s kojima ćemo se sretati na vrletnom i tijesnom putu do uskih vrata što vode u život ili u carstvo Božije u nama, kako je isti cilj - prosvetljenje - imenovao Isus. (…)

Naime, prirodna evolucija je dovela čovjeka do nivoa svjesnosti i ona tu staje, a Biblija to imenuje istjerivanjem iz raja, što znači iz prirodne ucjelovljenosti, jer čovjekova psiha ima tri osnovna sloja: svjesno, podsvjesno i nesvjesno, i zbog toga psiha, jedino kod čovjeka od svih živih bića, počev od mladosti, sklona je disociranju (cijepanju na zasebne cjeline ili komplek­se) i zato u pravilu ne predstavlja kompaktnu cjelinu, ali nam je takođe (formiranjem svjesnog i pod­s­vjesnog dijela psihe) data prirodna mogućnost (Jung je to otkrio i nazvao procesom indivi­du­acije) da od dijelova (a tokom odgoja usitnjenih i na djeliće), pomoću odgovarajućeg postup­ka i rada na sebi stvorimo cjelinu na najvišem mogućem nivou. Naša težnja ka takvoj cjelini pohranjena je u nama u vidu nama teško prepoznatljivog nagona, a u otkrivanju i na konstruk­tivan način zado­voljenju tog (trećeg od osnovnih) nagona krije se za nas najveća tajna o nama samima. Prepoznavanje, pa zadovoljenje tog nagona, čovjeku pruža trajno stanje blaženstva, koje je najsličnije onom kratkotrajnom koje imamo tokom i nakon ljubavnog odnosa sa osobom u koju smo zaljubljeni, jer nam erotsko sjedinjenje, bar na kratko i preko konkretne osobe, pruža tako nam nedostajući osjećaj jedinstva s nekom Cjelinom, koju mi svi, kao u magno­venju, sluti­mo kao bespro­stornu i bezvremenu i za čim duboko i (kao) nagonski čeznemo. (…)

Sva duhovnost ili religioznost u svim kulturama što ih je svijet poznavao kao svoj os­nov­ni cilj imaju potragu za putevima i načinima da se čovjek ponovo nakon odrastanja, preko osje­ćaj­ne funkcije (nesvjesno) ili preko intelektualne (svjesno) ucjelovi, odnosno, da "izmiri", pod­sv­ješću razdvojene (i u posebne nepotpune cjeline izdijeljene), svjesne i nesvjes­ne oblasti psihe, pa da mu cjelokupna psiha nakon toga funkcioniše kao (prirodna, a opet) cjelina, ili kako bismo mi to danas rekli, na istoj talasnoj dužini ili frekvenciji, što se ezoterijski imenuje pro­s­vet­ljenjem (ili buđenjem). Ovakav rezultat čovjekovih svjesnih napora, kao krajnje postig­nuće, cilj je duhovnotjelesnog metoda koji ovdje prvi put javno saopštavam i koji je originalan bez obzira što je sastavljen iz najvećih dostignuća u samospoznaji čovjeka kojim raspolaže istočna duhovno­tje­le­sna tradicija i naša zapadna nauka o čovjeku. Odnosno, originalna je ideja da se u jedinstve­nu cjelinu, za čovjeka naše kulturno-civilizacijske sadašnjosti, spoje hatha joga i Jungova nauka, koja je najveće naučno dostignuće u traganju za savremenim pu­tem do čovjekove reintegracije i najveći duhovni nauk (razumljiv drugima) od Isusa do danas.
Savremeni čovjek uglavnom proživi život a da nikada ni ne dođe na ideju da (bar poku­ša) ostvariti reintegraciju svog u paramparčad razdijeljenog bića. što je najtužnije mi sada u našoj kulturnoj tradiciji, od kada nam je religija preminula - a sveštenici nas zama­ja­vaju, pretvarajući se kao da je ona živa, dok mi odlično primjećujemo da se oni samo goste na njenim čestim parastosima - nemamo ništa sigurno i provjereno, što bi čovjeka podsticalo i upućivalo na put koji bi ga doveo do viših duhovnih nivoa. Pojava metoda naše joge moguće da će u tom smislu značiti kopernikanski obrt.
U našoj savremenosti izgubili smo kontakt s korjenima naše (kakve-takve) duhovnosti i najedrala je nasušna potreba da stvorimo i, što je još bitnije, prihvatimo novi i ovom vremenu odgovarajući metod za reintegraciju bića i ucjelovljenje psihe. Ukoliko to ne postignemo civili­za­cijski sunovrat će biti neizbježan, i to uskoro. Međutim, moguće bi ga bilo izbjeći ukoliko većina ljudi bude spremna da se probudi iz budnog sna i sopstvenu sudbinu uzme u svoje ruke, a ako bi se to dogodilo, tada bi naša civilizacija mogla krenuti drugačijim tokom od pos­to­jećeg i dosadašnji bi mogao predstavljati samo nužnu (varvarsko-sakupljačku) fazu za onaj tok i period koji bi kao visoko duhovni mogao da uslijedi. Ovu knjigu pišem motivisan namje­rom da druge ljude poučim kako da preko individualnog duhovnog rasta, preobražaja i razvoja tako se preporode, kako im je to unaprijed skoro nemoguće zamisliti, pa da potom ta preobrazba kod pojedinca bude imala uticaj i na civilizacijski tok. (Ukoliko ti se pojavljuje misao da si se susreo s nekim megalomanom, samo joj pusti neka se ispolji. Ova knjiga će te poučiti, ne samo da misli ne susprežeš, već kako i ono što je davno, uglavnom u periodu odrastanja, pohranjeno u podsvijest, i odakle ima "radioaktivno zračenje", privedeš u svijest. Mnogi su probali da svijet promijene ne mijenjajući sebe. Meni nije stalo da mijenjam svijet, niti da se bilo kome dojmim, već da tebe - pojedinca - poučim, nakon što sam to isto prethod­no učinio sâm sa sobom, kako da spoznaš sebe samog, a preko toga - preko promjene poje­din­(a)ca - mijenja se i društvo kome oni pripadaju, odnosno svijet. I, jedino: tako). (…)
Još kao mlad prozreo sam da mi sveštenici, koji se predstavljaju k'o bajagi za to pozvani, o tome što tražim ne znaju reći - ništa. Potom sam činio baš slično kako to divno izrazi Veliki Pjesnik ovim riječima: "S vnimanjem sam zemaljske mudrace / voprošavâ o sudbi čovjeka, / o zvaniju njegovom pred Bogom; / no njihove različne dokaze / nepostojnost koleba užasna", a onda sam nabasao na jogu, prihvatio je kako sam (ne)znao, krenuo njenim putem i uz, u to vrijeme, grdno tumaranje, za nas tada obavezno, zbog naše nemogućnosti da je bez adekvat­ne pouke prihvatimo, ali tako tumarajući i zemaljske mudrace pitajući o sudbini čovjeka i našem smislenom mjestu u kosmičkom premudrom kolu, otkrio sam ovo što sam nazvao našom jogom i što vam ovdje predstavljam.
U iskustvenom otkriću komplementarnosti hatha joge i Jungovog puta individuacije, origi­nalnost je i vrijednost metoda naše joge, a on bi mogao biti privlačan našem čovjeku zahva­ljujući tome što se njemu po prvi put, na njemu relativno lako razumljiv način, saopštava šta je to prosvetljenje i podrobno mu se objašnjava (naučno-popularno) metodologija pomoću koje se taj cilj može dostići u ovo naše doba. Ovo otkriće može imati dalekosežne pozitivne efekte za čovjeka Zapadne civilizacije, koji se u njoj, na svom jednostranom ekstravertnom pravcu, potpuno duhovno izgubio. Osnovno, glavno i kao jedino bitno pitanje našeg ovoze­maljskog života je kako tokom njega postići da pored proširenja svjesnosti i sticanja znanja ostvarimo i duhovnu individualnu evoluciju, tj. da krenemo dalje od one tačke gdje je stala prirodna evolu­cija i da ostvarimo svoje potencijalne, od našeg Stvoritelja nami­jenjene nam duhovne moguć­nosti dostizanja višeg nivoa svjesnosti, odnosno postanemo samosvjesni, samospoz­namo se i prosvjetlimo ili ponovo ucjelovimo, kada se sami od sebe u nama pojavljuju osjećaj jedinstva s nečim bezgraničnim i bezvremenim, a uz to i smisao života, blažena sreća i besmrtnost(duše, tada u sebi, jasno prepoznate). Bez ovog postignuća, za onog ko ga je iskustveno spoznao, svi ostali rezultati jednog života doimaju se nepotpuno, nedovršeno, čak i onda kada su ostva­reni na najvišem svjetovnom nivou. Iako ne poričem njihovu važnost i realnu vrijednost, ali ipak ko jedino u njima, te u produženju vrste i u raznovrsnim tjelesnim zadovoljstvima traži smisao života, taj će u krajnjem slučaju (kad-tad) iskusiti da mu se život bio sveo na bolnu sopstvenu nedovršenost i nesamoostvarenost, pa time nužno i na osjećaj besmisla života, jer u duhovnom smislu on zapravo umire isti onakav - ili posmatran sa stanovišta neiskorišćenih mogućnosti - to znači jadniji nego što se rodio. Njegoševim riječima rečeno, on život proživi (s plačem i s plačem se u vječnost vraća, da bi otud ponovo isti došao, pa tamo opet isti otišao, itd., što znači nedogledno vrćenje na reinkarnacijskom točku), a da nikada ne sazna drugu stranu svoje duševne tablice, koja je u svete ispisana linije. Iz ove činjenice potiče strah nepro­svet­­ljenog čovjeka od smrti, jer on nesvjesno osjeća da je u ovom životu nešto bitno ostalo neostvareno, odnosno neka suštinska želja je ostala nezadovoljena, a kod prosvetljenog upra­vo iz razloga zadovoljenja te suštinske želje ovozemaljskog života, on iako zna da će njegovo tijelo dotrajati i umrijeti, ima osjećaj besmrtnosti svoje Esencije, svoje Duše.
Moje obraćanje vama dolazi iz stanja dostignutog jedinstva bića i osjećaja besmrtnosti, a ovom prilikom želja mi je da i vas poučim kako da do takvog stanja i do blaženstva prosvet­lje­­nja i vi stignete. Iako se zbog različitosti duhovnih stanja u kojima smo mi, među nama normal­no mogu pojaviti mnogi početni nesporazumi, jedino u što možete biti sigurni je da vas neću ni u kom smislu i ni najmanje obmanjivati - zamislite samo pred kakvim čudom ste se našli u ovo doba pošasti sveopšte obmane i udvaranja sa svrhom zavođenja - i zato ću vas u više nav­­rata otvoreno upozoravati i često podsjećati - isključivo radi ohrabrenja, iako će to vama izg­le­­dati kao zastrašivanje - da je put do ucjelovljenja bića i do prosvetljenja vrlo težak i u pra­vilu dug. (U nekim slučajevima, iako je priprema za to bila duga i uporna, to se dogodilo ne­što pred smrt, kao npr. kod Tolstoja ili Tome Akvinskog). Međutim, naša joga je metodo­lo­gi­ja koja vas upućuje i poučava kako da pomoću nje praktično i vaša samosvjest "odskoči na ta­kav stepen, na tako naglu, ponosnu, vrtoglavu, visinu kao što to nikada nije učinila nijed­na ina­če poznata nauka". Zato će se vama moj metod (vjerovatno na prvi pogled) učiniti vrlo te­žak, čak možda i zastrašujuće-odbojno nepristupačan, a takvim bi se on mogao učiniti po­seb­­­no zbog toga što ste vi već navikli da vas autori knjiga poprilično obmanjuju, kako bi vas tako pridobili za svoje čitaoce ili sljedbenike. Vama ako nije stalo do sopstvenog duhovnog ras­ta i ako ne težite nečemu višem od onog što vam običan život pruža, vi, što se mene tiče, slo­­­bo­dno može­te ovdje stati s čitanjem ove knjige, ali reći ću vam da njenim čitanjem, ukoliko ne bu­­dete na sebi primjenjivali ono čemu ona poučava, nećete postići, osim izvjesne omni­bu­s­ne in­­for­mativnosti, nešto naročito. Ali njenim proučavanjem i studiranjem (i onoga što će vam se u­či­niti poznato) moći ćete postići nezamislivo mnogo, toliko da je to vama sada i nepojmljivo.
Umjetnička (vrhunska) djela: književna, muzička, likovna, skulptorska i ostala omogu­ćavaju nam da na jedan posredan način (privremeno) nazremo ili us­po­stavimo (nesvjesno) kontakt s dubokim ili čak i s najdubljim slojevima našeg bića, odnosno, ona kod nas (kao njiho­ve publike) podstiču i pravilno usmjeravaju prirodni tok individuacionog procesa. Religija se takođe, uglavnom, pored onog što smatra za osnovno na svom (što znači našem, ako smo njen sljedbenik) putu do Božanskog stanja čovjekovog duha služi čitavim spektrom pomoćnih sredstava. U slično privremeno stanje, samo na sasvim suprotan način, nastojali su čovjeka da uvedu raznorazni orgijastički obredi ili iz tog razloga ljudi danas posežu za drogom. A ovom knjigom cilj mi je da vas - kod kojih je intelektualna funkcija vodeća, dakle, vas koji ste skloni i prirodno pogodni za ovakav duhovnotjelesni metod - uputim kako da vi sami sebi obezbijedite život u jednom sasvim drugačijem od uobičajenog svijeta, a bez nužnosti da od svijeta ovak­vog kakav je bježite (u bilo koji i bilo kakav lažni raj), jer je moguće i uz (fizičko) ostajanje u ovakvom svijetu istovremeno dosegnuti jedan duhovno daleko bogatiji i prostraniji život ili svijet prvenstveno u sebi, pa potom živjeti u oba. Ovo isto, ali izrečeno mnogo ljepše nego što bi to meni pošlo za rukom da izrazim, čujte kao Heseove riječi i za moje mišljenje:
"Mi ne treba da bežimo iz aktivnog života u kontemplativan, niti obrnuto, već treba da smo naizmenično između oba, da u oba života učestvujemo, da u oba budemo kod kuće. (...) Naše opredelenje je da tačno razaznamo suprotnosti, najpre kao suprotnosti, a onda kao polove jednog jedinstva. (...) Budućnost je neizvesna, ali ovde pokazan put je nedvosmislen. On znači: nov duševni stav. (...) On traži 'čarobnjačko' mišljenje, prihvatanje haosa. Povratak u nesre­đe­no, vraćanje u nesvesno, u neobrazovano, u životinju, još dalje, iza životinje, povratak svim počecima. Ne da bi se tamo ostalo, ne da bi se postalo iskonski glib, već da bi smo se na novo upravili, da bismo u korenima svoga bića pronašli zaboravljene nagone i mogućnosti razvitka, da bismo mogli iznova da preduzmemo stvaranje. Nikakav program nas ne uči kako da pronađemo taj put, nikakva revolucija nam ne otvara vratnice k njemu. Svako hoda njime sam, svako za sebe. Svaki od nas će jedan čas u svom životu morati da stoji na toj granici, na kojoj prestaju stare istine i možda počinju nove. Svaki od nas mora jednom, jednog trenutka u životu, u sebi doživeti nešto tako kao što je Miškin (glavni lik iz romana Idiot Dstojevskog, prim. D.) doživeo u svojim svetlim trenucima, kao što je sam Dostojevski doživeo u onim minutama kada je stajao tik pred pogubljenjem i iz kojih je izašao sa pogledom proroka".
Ova knjiga vas na direktan način upućuje na put ka sebi samima, na koji nas, kako reče Hese, ne upućuje nikakav program, nikakva revolucija, a doda­ću: to više ne čini ni nijed­na od religija. Svi stari ili klasični pravci koji su čovje­ka upućivali na put individuacije ili ka bo­žan­skom centru u nama, nestali su ili je pismo na njima nama nečitko. Zato se savremeni čovjek našao ni na nebu ni na zemlji, i ne može da pronađe ništa čvrsto i trajno na šta bi se sigur­no oslo­nio, jer je na svoj duh, na božanski centar u sebi samome, koji je u ne­svje­snim di­je­­lo­vima njegove (naše) psihe, sasvim zaboravio, pa tako misli da on u njemu i ne postoji. Sva du­hov­nost svijeta ukazuje da se taj cen­tar u nama na­la­zi, ali ga mi sami moramo otkriti i otvoriti mu izvor iz kojega će potom da ističe božan­ska energija, koja je u nama u latentnom stanju. Zahvaljujući intu­i­ciji, a kroz težak i mukotrpan rad i traganje, pošlo mi je za rukom da na osnovu već pozna­tog, ali ranije na ovakav način nespojeno u jedinstvenu cjeli­nu, taj centar u sebi pronađem, pa uz to i da konstruišem ovom vremenu odgo­vara­jući metod, kao put za druge, pomoću kojega je do tog centra (praslike Boga u ne­svje­snom ili do Sopstva), do izbav­ljenja od patnje zbog raspršenosti bića, dakle, do ucjelovljenja ili pros­vetljenja, i tebi, uz samo­stalan uporan rad, moguće stići. (…)

Autori najvećeg broja knjiga iz ove oblasti dobro znaju koliko ste vi lijeni i koliko ste nespremni da se suočite sami sa sobom, sa svojim kompleksima - jer je ljenost udružena s kompleksima najveća prepreka čovjeku na putu duhovnog preobražaja i razvoja, o čemu vi uopšte nemate jasnu predstavu, a ona koju imate ovdje će vam biti iz temelja poljuljana ili srušena - i zato se oni, uglavnom, drže dalje od te teme, pošto im je više stalo do dobre prodaje svojih knjiga nego do vašeg duhovnog postignuća, iako vi, tragajući za načinom da ga dostignete, ovakve knjige kupujete. Još nije otkriven lagan put, onakav kakav vi priželjkujete da otkrijete, najčešće ga zamišljajući čarobnim, a koji bi vodio do briljantnog duhovnog postig­nuća, do ucjelovljenja bića, do pros­vet­ljenja ili nirvane. Vama će se pričinjavati kao kontradik­tor­nost moje iskreno ukazivanje na sjajan cilj i odgovorno upozorenje da je taj cilj neostvariv bez velikog rada, truda, muka i prave pravcate prolazne patnje. Ovo drugo se nedovoljno ili nikako ne ističe u najvećem broju drugih knjiga iz ove oblasti, što je posljedica diletantizma i namjernih obmana, a vrlo rijetko neoprez­nosti autora. Autor sa isksustvom prosvetljenja ne može obmanjivati, ali prosvjetljenik, samim tim što je postigao “čudo”, neće biti podoban za auto­ra knjige koja bi i druge uputila da i oni postignu isto ostvarenje, ukoliko on nema predin­sponiranost za pisanje i tom vještinom ne ovlada kroz sistematičnu pouku.
Ova knjiga vas pouzdano može uputiti u pravcu cilja koji tražite, a da li ste vi spremni da uložite napor koji je neizbježan na putu do cilja - o tom vi možete imati samo neku slutnju, ali to tačno čak ne znate ni vi. To unaprijed ne može znati niko, jer je težina putovanja, bilo kojim putem, sasvim indivi­dualno i sudbinski primjerena, a saznaje se samo tokom putovanja ili još tačnije post faktum (poslije svršetka). (Obrazovani čitaoci neka se ne ljute što ću une­koliko voditi računa o nivou mlađih čitalaca ili onih koji ne raspolažu posebnim obra­zo­va­njem, a ovim posljednjim se izvinjavam što će ponekada objašnjenje nekih termina trebati pogledati ili u rječniku na kraju ove knjige ili u drugim rječnicima, enciklopedijama i sličnim knjigama).
Ako ste putem joge već kretali pa odustajali i razočaravali se možda je to bilo, vjerova­tno, zbog neadekvatnih i nepotpunih uputa, ili ako se odavno nakanjujete da krenete putem joge očekujući da ćete pronaći bolju knjigu od onih koje ste do sada čitali, u tom slučaju evo vam prilike. Uz pomoć ove knjige (i video kaseta, a knjigu pišem da može biti primjenljiva i bez njih) biću vam (pouzdan) vodič i saputnik na putu naše joge. Oboje ću biti toliko koliko je to u mojim trenutnim mogućnostima. Vi razmislite (uz to je poželjno knjigu pregledati do kraja) pa se potom opredijelite. Pri tome vam možda može biti od pomoći ako vas podsjetim da je šopenhauer zapisao, kako nas autor već prvom rečenicom obavještava dokle nas daleko može odvesti.
Uzmite da ste ovim stranicama predgovora (ili možda samo posvetom, odabranim moti­ma za knjigu ili riječima kojim sam vam se obratio na početku) obavješteni šta od saput­ništva sa mnom možete dobiti. Ako imate utisak da bi vam mogao biti učitelj i vodič od povje­renja (ono je uslov za naš uspješan odnos, kao što će ljubav biti rezultat takvog odnosa), želim vam strpljenje i sreću na odabranom putu. Stari učitelji kažu da je puteva mnogo, ali da onim starim i provjerenim više nema ko da hoda, zato sam po jednom takvom Putu (koji iako je "uzak kao oštrica noža") prostro divan ćilim ručne izrade, koji ima na sebi ugrađene znake za orjenta­ci­ju, a tkan je preko pedeset godina u Kisnahtu (Jungovo mjesto življenja nakon njego­vog napu­š­ta­nja Univerziteta u Cirihu). Stanje na putevima duha je baš slično kao i u Isusovo vrijeme, te i sada mnogi hrle na široka vrata i hvataju se širokog puta, bez obzira što oni vode u propast, a samo se veoma rijetki drznu da otvore uska vrata, pored kojih mnogi rado minu (Gete).
Ako si se odlučio za putovanje koje će te dovesti k sebi samom, do Srži tvog bića i potom te uvesti u jedan novi život, tebi sada sasvim nepoznat, čestitam ti na izboru uskih vrata i tijesnog puta što vode u središte života, do spoznaje Carstva Božijeg u nama! Vrjeme je, lijen­čino moja, radi čijeg buđenja ću narednih mjeseci predano da pišem, da ka tom cilju odlučno krenemo! Budi se, ustaj, pjevci (za koje narod kaže ako rano propjevaju završavaju u loncu) - naša joga, najavljuje duhovnu zoru, a mi spremno treba da pozdravimo pojavljivanje sunca samospoznaje na (sada oblačnom) horizontu i rađanje novog dana, a za tebe i novog života.


U V O D

(Kratak izvod)

II

Vašu znatiželju ko će vam biti vodič i saputnik na ovom putu i putovanju ispuniću sa­opš­ta­vajući vam, o sebi, za ovu priliku, ono što je najelementarnije. Kasnije ponegdje i uzgred, uglavnom poučnog primjera radi, navešću još ponešto o sebi, pa ukoliko to za vas i ne bude poučno, dobro će doći onima koji bi moje djelo mogli prosuđivati sa stanovišta psiho­lo­ških te­ori­ja o ličnosti i sa gledišta Adlerovog pojma natkompen­za­cije. Posmatrao sam sebe i iz tih uglova, jer samosvjesnost to podrazumijeva, i sve u svemu zaključak se svodi na to da sam u odnosu na ono što mi je rođenjem i odgojem bilo namijenjeno kao životna sudbina - ili je bar meni to tako tada izgledalo - pobunivši se protiv nje, pa nakon toga usmjeravajući životni tok uglavnom samostalno, ostvario sam pravo pravcato čudo, u najpozitivnijem smislu te riječi.
Svjetovno ime mi je žarko. Iako sam ga dobio vjerovatno zbog asocijacije na vrućinu to­kom početnih dana avgusta, kada sam rođen, (a kog dana je to bilo ne zna se, pa je pri kršte­nju 1. septembar 1943. g. uzet za dan rođenja) ono može da bude i višeznačan simbol, ali sve se vrti oko vatre i svjetla. Prezime mi je Karišik, čije značenje ću detaljnije objasniti kasnije (kada će vam objašnjenje biti shvatljivije), a znači mješavinu više vrsta žita - ali ne naknadno učinjenu već koja se kao cjelina sačinjena od posebnih vrsta sijala (u tursko doba u planinskim krajevima) i služila kao (kompletnija) osnovna namirnica za hljebno brašno - što je takođe puno simbolike kad je riječ o metodu naše joge. žabljačani su mi dali nadimak Joga, ali je me­ni bilo draže da uz kršteno ime kao jogijsko (i duhovno) bude Durmitara. Ono je tako­đe puno simbolike koju neću objašnjavati, već ostavljam svakome da ga tumači kako mu odgo­va­ra, a reći ću samo da sam ga slio od imena najviše i najljepše crnogorske planine, Durmitora i rijeke Tare. (Tara Durmitor opasuje u podnožju s njegove sjevero-istočne strane iz veličanstvenog kanjona, koji je po dubini drugi u svijetu, a najljepši od svih lijepih u Evropi. Inače Durmitor, sa dijelom kanjona Tare kojim ga ona grli, dio je Svjetske prirodne baštine).
Rat je moja zla kob. Začet sam i rođen u atmosferi straha, bijede i tuge u drugoj polo­vini Drugog svjetskog rata, kao slučajno (ali sasvim razumljivo, ni slučajno poželjno) šesto živo dijete siromašnih, a veoma inteligentnih, ali za brak međusobno loše pogođenih roditelja. (A koji su to supružnici, sa stanovišta dobrog duhovnog odgoja djece, mogli biti dobro pogo­đeni u uslovima i prilikama u kojima su moji živjeli?) Bilo je to na obali Neretve u njenom gor­njem toku, a po prirodnim ljepotama jednom od najljepših sela u Evropi. Samo koji mjesec po rođenju doživio sam vjerovatno najveću traumu u životu, jer me majka zbog nošenja partizan­skih ranjenika morala ostaviti oko dva dana i dvije noći bez odrasle osobe u kući, samo sa starijom djecom od mene, a i bez odraslih osoba u komšiluku. Ko je čitao Primalni krik od Artura Džanova taj jedino može naslutiti šta se tada dogodilo u mojoj psihi. Djetinjstvo mi je prošlo u lancima poratne siromaštine i duhovne bijede. Da nesreća bude još veća u osmoj godini ostao sam, pri jednom nesretnom slučaju, bez jednog oka. U to doba se mogla pribaviti samo standardna proteza, koja, ni po boji, ni po veličini, nije sličila prirodnom oku, ali da očna duplja ne bi srasla, zahtjevano je da je nosim, iako sam s njom i sam sebi ličio na neko pla­šilo. Kasnije u periodu adolescencije počeo sam sebe tako i da doživljavam, jer čim bi prišao nekoj djevojci s namjerom da joj se udvaram - ona bi pobjegla, kud kud bilo, samo da je dalje od mene. Kada ovome dodamo još mnogo štošta sada skupa s Mešom mogu reći "zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijatelj­stvom pa i kada bi se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac".
Nakon završene osmogodišnje škole bio sam poslat na izučavanje mašinbravarskog zanata u jedno banatsko selo. Nakon nekoliko mjeseci odatle sam pobjegao nazad u svoje selo, shvatajući da to nije profesija za mene i priželjkujući da bi naredne godine mogao biti poslat u učiteljsku školu, što mi je bila tada životna želja. Moja očekivanja su bila progutana, što od strane seoske neimaštine, što od nerazumijevanja mog oca za moje sklonosti "za knjigu", ali i od strane njegovih problema koje je uveliko imao zbog razočarenja u novi komu­nis­tički sistem, a i ličnih u postprelaznim godinama sa sobom samim. Zato - u opancima i s neš­to stvari u jednom papirnom paketu, a sa toliko novca da s tim mogu preživiti u gradu jed­va jednu sedmicu, kao dijete koje je svojim roditeljima veliki problem samim svojim postoja­njem, krajem septembra 1959. ponovo - u šesnaestoj godini napuštam roditeljski dom i odlazim u grad "trbuhom za kruhom", od kada živim (i izdržavam se) potpuno samostalno. Prvo se zapošljavam kao građevinski radnik, (na tada građenoj pruzi Sarajevo-Ploče), a pret­po­sta­vljeni su uskoro zaključili da im više mogu biti od koristi kao službenik. Tako sam uz razne službeničke poslove završio nekakvu jadnu srednju (ekonomsku) školu i dobio stipen­diju za studije ekonomije, koje nisam volio. Upisao sam ih samo zato da bi se tako spasio postojeće čamotinje. Završio sam ih briljantno, iako sam uzgred studirao i političke nauke (kada je počelo i moje interesovanje za indijsku duhovnost), što mi je pripomoglo da prozrem pravo lice tadašnjeg političkog sistema, a to me na sreću odvelo u dvadesetogodišnje disiden­t­stvo. U doktoratu sam se, napisanom (takođe po drugi put) nakon desetogodišnjih priprema ili tačnije čekanja pogodnijeg momenta za nje­govo podnošenje (kasnije objavljenom pod naslovom Inflacija i moral, ISBN 86-25-00008-8), su­pe­riorno potsprdivao s cijelim društvenim sistemom a naročito s tkz. tadašnjom ekonom­s­kom naukom. Pa ipak, bez obzira na to, baš na osnovu njega uspio sam (kao stalno kinjen i ra­z­no­­ra­zno šika­ni­ran zbog svoje nepokornosti sistemu) doći do zvanja docenta, u kome me rat zatekao. (Upravo sam bio pri kraju priprema da obez­bi­jedim reference za skori izbor u najviše univerzitetsko zvanje. Jedna stručna knjiga je bila spremna za predaju rukopisa na recenziju a u drugoj sam samo još trebao obaviti redakcijski pregled. O sudbini ni jedne ne znam ništa).
Život mi je bio mučan i težak, a takav je i sada, ali (uvijek) sadržajan i dostojanstven. Do svojih pedesetih godina, a na najteži način, bio sam postigao sve što uspješan (svjetovni) čovjek do tada treba da postigne (a rezultati na duhovnom planu bili su ono što sam uglavnom skrivao ili samo rijetkima nešto od toga, pomoći radi, pokazivao) i zatekoh se na planini, u svojoj kući iznad Sarajeva, kada u tom gradu otpočeše prvi međunacionalni sukobi, koji će se pretvoriti u pravi vjerski rat između naroda pretežno istog porjekla, istog jezika i vrlo slične kulture, a samo različitih u imitiranju religije u kojoj su rođeni, jer u onoj koju smatraju svojom ni jedan od njih nije, suštinski posmatrano, ukorijenjen. U stanu u gradu, kako rekoh, ostadoše i propadoše rukopisi, a među njima i oni (s fotografijama), dvanaest godina pripremani za knjigu iz naše joge. Namjera mi je bila da ona bude publikovana nakon moje smrti, kako bih ži­vot (nakon samoostvarenja, što se bar tiče stvari u vezi s tim) proživio u anonimnosti. (čitajući ovaj tekst shvatićete opravdanost takve namjere). Sada u izbjeglištvu - a za svoje novo bora­vište, bježeći od razularene ljudske rugobe, odabrao sam najveću prirodnu ljepotu u Evropi (i kao vid utjehe) - nekakvu kopiju u ratnoj stihiji uništene knjige otpočinjem pisati po sjećanju i bez biblioteke, a uz svega nekoliko knjiga, ali srećom dan je dug, jer bi mi noću bilo nemo­guće raditi, pošto u zgradi nemam električno osvjetljenje, tačnije nikakvo. Kada se već dogo­dilo to što se zbilo, odlučio sam ne nastojati ponovo stvarati normalnu materijalnu osnovu za pris­tojan život, iako bi mi moje profesionalno znanje to omogućilo u dogledno vrijeme, već se prvo posvetiti ponovnom pisanju knjige iz naše joge, pa bilo to i u nezamislivoj neimaštini. Svjestan sam da ću zbog ovoga biti proglašen i smatran, ne samo čudakom, već i pravom ludom, ali moje duhovno postignuće daje mi dovoljno snage da podnesem sva poniženja (bez­um­nih) koja me očekuju, jer meni više nije stalo da stvaram za sebe, već jedino za druge.

III

Dok sam se trudio da zadržim samostalnost u odnosu na porobljavajuće težnje (Tito­vog) političkog sistema da zatre svaki trag individui i individualnosti, i dok sam sticao intelek­tualno znanje, poprilično sam bio izgubio zdravlje. Tražeći način kako da ga popravim otkrio sam hatha jogu. Za mene u tom smislu ona se pokazala najefikasnijim od svih, mnogih, meto­da koje sam (bar unekoliko) isprobavao. Međutim, mislim da je čovjek zapadne kulturne tradi­ci­je teško može shvatiti i pravilno primijeniti ako se bar elementarno ne uputi u saznanja do kojih je došla dubinska psihologija, a posebno analitička psihologija Karla Gustava Junga. Iz tog razloga ova knjiga će vam izgledati kao midžtum compositum (mješavina, gemišt) joge i du­bin­ske psihologije. To vam se u prvi mah može učiniti kao neko okolišenje, kao zaobilazni put, ali to je jedini način da vam, bar unekoliko, postane razumljivo ovo o čemu će biti riječi. Dru­gačiji i bolji način uvoda u jogu ne znam (a za zapadnog čovjeka sumnjam da i postoji). Da ste vi skloniji nekoj prečici u to ne sumnjam kao i da ste nestrpljivi. Zato vas podsjećam na He­gela koji je konstatovao da "nestrpljenje zahteva ono što je nemoguće, naime, postizanje ci­lja bez sredstava". Ako se pravilno uputite u jogu ona će vas, pored ostalog, učiniti i strpljivim.
Mnogi autori knjiga o jogi - pored toga što očito prepisuju i kradu jedni od drugih - podi­lazeći nestrpljenju čitalaca, pa to udruženo s nekim niskim ličnim motivima, kao da se utrkuju da drugima što prije saopšte ono što ni sami nisu najbolje razumjeli, pa zato kod njih o proživ­lje­nom u vidu isksustva nema ni traga. Takav neodgovoran pristup upoznavanju s jogom nanio je ogromne štete njenom pravilnom razumijevanju, koje će decenijama trebati poprav­ljati. I ova knjiga pokušaj je da se u tom smislu nešto bitno učini. U njoj se zapravo izlaže jedan sasvim nov metod čovjekove reintegracije do prosvetljenja, koji sam, kako rekoh, nazvao našom (zapadnom) jogom, a koji je srećna kombinacija hatha joge i Jungovog puta individuacije. Vidjećete to zadivljujuće jedinstvo od hiljadugodišnje istočnjačke mudrosti i našeg najsavremenijeg naučnog znanja o čovjeku. Otkrivajući to jedinstvo kroz iskustvo došao sam do duhovnotjelesnog puta čiju božanstvenost uskoro ćete moći i vi spoznati.
Pošto ovo pišem direktno na pisaćoj mašini u kući u kojoj mi vjetar uz zatvorene pro­zore raznosi listove papira, ovim vršim još jednu specifičnu provjeru svog metoda. Sjećajući se Meše mogu reći da "ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je (...) u meni", a u meni je dragulj dostignutog Sopstva, dragi kamen ili blago za kojim tragaju sve mitologije i religije svijeta, i u naše vrijeme taj cilj je Jung odredio duhovnom putu razvoja, preobražaja i rasta koji je nazvao proces individuacije. Razumljivo, kao što ste iz mota knjizi mogli zaključiti, razotkrivanje tog dragulja u nama je glavni cilj i naše joge, a me­to­dologija kojom se do tog cilja stiže je naučna. Ovo naučna ne treba shvatiti u našem, uskom smislu riječi, već onako kako je joga svoje učenje poimala od pamtivjeka: to jest, kao jedinstvo spoznatog, spoznatljivog i nespoznatljivog, što je ustvari svojevrsna sinteza, kod nas tri odvojene i međusobno oštro suprostavljene (tačnije na smrt zavađene) oblasti duha: religije, filozofije i nauke. Jung je na čovjeka i sve tri pomenute oblasti našeg duha - kao na težnju jedinstvu u premošćavanju dualnosti - gledao vrlo slično kao što je to činila i joga.

IV

Svi mi koji pišemo o jogi sami sebe smatramo kvalifikovanim za to, a izgleda da nas je kvalifikovanih u cijelom svijetu veoma malo. Jedna stvar je znati nešto za sebe, sasvim druga umjeti to u pismenoj formi saopštiti drugome. Pisanje je vještina koja se mora posebno učiti i u direk­tnoj je vezi s prirodnim darom za to. Tako neko može biti odličan jogin, čak i prosvetljen, ali ako se odluči da piše knjigu o jogi, a ne raspolaže spisateljskim umijećem, da bude veoma loš autor. Najprosvetljeniji ljudi što ih je svijet imao uopšte ništa nisu pisali, oni su svojim uče­ni­cima ono do čega su bili stigli saopštavali isključivo usmeno. Ako zaključite da sam napisao za vas najrazumljiviju i najprikladniju (ne rekoh i najlakšu jer "bez muke se pjesma ne ispoja, / bez muke se sablja ne sakova") knjigu iz joge od svih koje ste do sada čitali, to za mene neće biti toliki kompliment koliko hoće bruka ako tako ne konstatujete, pošto sam u procesu profesionalnog obrazovanja učio i kako se pišu stručne knjige (ova pripada toj kategoriji), a koliko mi je poznato nijedan drugi od autora knjiga o jogi kroz takav vid obuke nije prošao.
Daleko najbolji poznavaoci joge su Indijci, ali oni, uprkos sveg svog znanja teško da mo­gu napisati knjigu za čovjeka zapadne kulturne tradicije a da bi on samo iz nje mogao se sâm uputiti u jogu. S druge strane kada naš čovjek piše o jogi, ako ste i u koliko njen pozna­va­lac, lako ćete zaključiti da ono što on piše dolazi samo iz intelekta, a ne i iz njegovog bića. što je to tako postoje dva razloga. Prvi je, za što osnovnu krivicu snosi zapadnjački pogled na vas­pi­tanje i obrazovanje koji jedino priznaje, forsira i školuje intelekt, što je samo jedna od psi­hi­čkih funkcija, a zapostavljajući (poprilično) ostale funkcije negira cjelovitost našeg bića. Drugo, iz bi­ća možete nešto saopštavati tek kada ste do bića, do istinskog centra u sebi, stigli. (Joga upra­vo treba da nam omogući da tu cjelovitost postignemo na najvišem mogućem nivou. Autori iz čijih konjiga se ne stiče utisak da su tu cjelovitost ostvarili, znači nisu dokučili cilj joge, već su ostali samo kod njenog sredstva, a o cilju pišu na osnovu onog kakvu su pred­sta­vu o njemu stekli čitajući šta su o tome pisali drugi). Tako se svakodnevno mogu sresti ljudi koji mnogo znaju ali malo razumiju. Njihovo znanje nije integrisano u biće i zato su pojedini segmenti njihove psihe u stalnom međusobnom ratnom stanju. Oni bi teško shvatili šta je Hegel htio reći kada je zapisao da "ono što je uopšte poznato nije zbog toga, što je poz­nato, takođe spoznato". Spoznati nešto znači intelektom moći pojmiti i bićem osjetiti. Ovdje će biti izlagano, uglavnom, ono što je spoznato, dakle, ono što je intelektom shvaćeno, kroz biće pro­fil­trirano i što se pojavljuje kao iskustveno znanje, tj. kao spoznatost. I tako će vam mnogo štošta ovdje ličiti na samohvalisanje zbog toga što niste navikli da autori knjiga saopštavaju i svoje iskustvo i u njemu traže primjere kojima vam nešto pojašnjavaju. Pošto ne raspolažem znanjem koje nije utemeljeno u iskustvu, ova knjiga će, na određen način, biti i moja duhovna auto­biografija. Onaj ko vam saopštava u knjizi iz joge "sterilno" znanje (bez iskustva) sigurno je da iskustvo vitalnog i iz osnove preobražajnog zbivanja i nema (ili ga nije znao pismeno izraziti, pa bi u tom slučaju za vas bilo korisnije da se suzdržao od pisanja), jer bez saopštava­nja iskustva od strane učitelja joge učeniku, vi na put joge ne možete pravilno biti upućeni.
Istočna tradicija tvrdi da je iskustvo nemoguće saopštiti. To se u krajnjem slučaju mora prihvatiti kao tačno ali se prisjetiti i Kanta, koji veli "da sve naše saznanje počinje sa iskus­tvom, u to se ne može sumnjati". Tako vi imajte u vidu da vam ipak nudim znanje i kroz govo­renje o iskustvu, ali znanje iza kojeg stoji iskustvo, a koje je u krajnjem slučaju - nesaopštivo. Ono je suštinski posmatrano neizrecivo, ali je govorenje o iskustvu od koristi vama da pojmite nešto, neku predstavu stvorite i o neiskazivom. A drugo, iskustvo je uvijek rezultat proživlje­nog i tu je udio intelektualne funkcije relativno mali, a mi upravo pomoću nje proznim jezikom iznosimo to iskustvo i vi o njemu trebate formirati predstavu takođe na osnovu svog intelekta, iako će se to kada sami budete proživljavali kod vas odvijati prvenstveno u osjećajnoj i instinktivnoj funkciji, dok će intelektualna i motorička funkcija pri tome biti samo pomoćnice. Tako mi se sada čini kao da od vas zahtijevam da čujete očima ili da vidite ušima. Ali biću strpljiv da vas dovedem do stanja kada neće biti potrebe za "supstitucijom čula" jednog drugim. Govoriti o cilju duhovnog puta i nije tako teško uz pomoć metafora, ali ako uz to želimo dati i metodologiju, onda ćemo biti na pravim pravcatim mukama. Međutim, ako se na jednom mjestu ne dâ oboje kasnije nastaje velika zbrka, kakva je npr. nastala u hrišćanstvu. Isus je govorio o cilju, ali nije ostalo ništa zabilježeno o metodologiji (bar u smislu pripreme za čin predaje učenika učitelju) i prvenstveno zbog toga imamo da je kasnije čitavo Isusovo učenje naopako shvaćeno i tako uglavnom i primjenjivano, što je onda kao nužno dovelo do institucije kakva je Vatikan. Zato vi govor o mom iskustvu na putu naše joge shvatite slično tabli koja se nalazi pored puta oko pola kilometra ispred Žabljaka, na kojoj piše žabljak. Vama sad ne treba objašnjavati da ta tabla putniku ukazuje da će idući naprijed naići na mjesto koje se zove Žabljak, ali zamislite dijete koje zna čitati i koje je otac iz susjednog sela poslao prvi put da mu kupi cigare u žabljaku. Dijete dođe do table, pročita Žabljak, okrene se oko sebe a nigdje nikakve prodavnice pa se vrati kući i (kroz plač zbog straha od grdnje) kaže ocu da u žabljaku nema cigara. Vama sad ovo poređenje može izgledati smiješno, ali dijete ne može doći na ideju (ako mu na to nije skrenuta pažnja) da tabla govori o nečem što je iza, daleko od njegovog vidokruga. Ono je pročitalo na tabli Žabljak i ono uzima da je Žabljak tu gdje i tabla, dok bi sasvim malo dijete poistovjetilo samu tablu s onim na što ona ukazuje.
Na putu naše joge vi ste, većina čitalaca ove knjige a svakako ne svi, na nivou djeteta iz prethodnog primjera. Tako se u među­so­b­noj ko­munikaciji na ovaj način trebamo čuvati nespo­ra­zuma sličnih opisanom u primjeru, pa da se ne dogodi kada govorim o prosvetljenju, vi dođe­te do "table" na kojoj piše prosve­tljenje i poč­ne­­te je zavirivati, okretati i sa svih strana razgle­dati, ali se uvjeravate da to nema ni­ka­kve veze s onim radi čega ste vi toliki put prevalili, pa prije nego što pomislite da ste obma­nuti s moje st­ra­ne, sjetite se navedenog primjera s djetetom i tablom na kojoj piše Žabljak, i da je ona sa­mo znak koji ukazuje da je naselje Žabljak još pola kilometra naprijed. A kako se zbog me­đu­so­­bnog nerazumjevanja sve tek može da iskomplikuje, skoro da je i nazamislivo, pa ću pret­hod­­­n­om dodati kao primjer i ovo.
Uzmimo vi ste Beograđanin, lijen, planinarenje je za vas bez­ve­z­no lo­ma­tanje nekakvih zanesenjaka, a ne volite ni šetnje po prirodi, ali vam dođe draga pri­ja­te­ljica i sva oduševljena kaže da je bila na žabljaku i počne da vam priča bajkovite priče o pri­rod­­nim ljepotama koje je ovdje vidjela, što bi u potpunosti odgovaralo istini, jer ona je obi­la­zila okolinu žab­ljaka, možda i u društvu nekog ovdašnjeg kršnog mladića kao vodiča, pa joj se sve uč­inilo još ljep­še ne­­go što i jeste, a ovdje je osamnaest planinskih jezera i bar još toliko dru­gog, isto tako ili više lije­­pog, i pri prenošenju svojih utisaka ona je mislila na okolinu a ne na sa­mo mje­sto gdje su hoteli. Vi naredne godine, tjerani gradskom bukom i smradom izduvnih plinova a željni pro­mjene, te ponukani pričom svoje prijateljice dođete na žabljak. Smjestite se u hotel i izađe­te u varošicu, prošetate se i za pola sata svu je razgledate, ali nigdje ni traga od ljepote o kojoj ste slušali. Razočarani svratite u prvu kafanu i cvrcnete nekolike. Tako iz dana u dan i ne doše­ta­te se čak ni do Crnog jezera, da bar vidite ambijent u kome sam pisao ovu knji­gu, a vra­ti­­te se u Beograd razočarani, i čak bijesni na vašu prijateljicu koja vam je pričala o baj­ko­vi­tim lje­potama u kojima je uživala ljetujući ili zimujući - svejedno bi bilo, jer ne znam kada je lje­pše - na žab­ljaku, ali vi ništa od te ljepote niste pronašli, a bili ste na samom njenom doma­ku, trebalo je da učinite samo nekoliko koraka do nje. A što ih niste učinili, odgovor sadrži ova knji­ga. E, eto tako, nadam se da će vam ovi primjeri pomoći da izbjegnemo mnoge poten­cijalne nespo­razume. (…)
Iako imam doktorat nauka, ne saopštavam vam nikakvu doktrinu; premda nemam pje­sničkog dara, bilo bi mi drago da sam pjesnik; pored toga što volim filozofiju, najmanje mi je dra­go filozofiranje; uprkos dostignutog religioznog osjećanja, nemam namjeru držati vam pro­povjed, ali bi mi bilo drago da napišem vama interesantnu knjigu, a unaprijed znam - čak uko­liko vam i ne bude naročito interesantna - da će ovo biti poučna i u određenom smislu kori­snija vam knjiga od ijedne druge (pojedinačno posmatrano) koju ste do sada držali u rukama.
Ovdje ćete uz pomoć dubinske psihologije biti upućeni u tajne i praktično umijeće hatha joge. Jedino što vam mogu garantovati je: u ovoj knjizi ni jednom jedinom riječju nećete biti obmanjivani. U njoj ćete pored osnovnog filozofskog pogleda na jogu i na čovjeka kroz lupu dubinske psihologije, prvenstveno analitičke psihologije Karla Gustava Junga, naći i uputstva kako da vi naučite praktikovati klasičnu hatha jogu. Ta uputstva, potpunija i korektnija od svih onih koja ste do sada imali priliku čitati u knjigama iz joge, rezultat su spoja mog pedagoškog iskustva i praktičnog umijeća joge, a na osnovu njih (a poželjno bi bilo i uz video snimke koji su knjizi komplementarni) i vi ćete sami moći uz trud i zalaganje postati jogin, na način primje­ren čovjeku zapadne kulturno-civilizacijske tradicije.
Moj - originalan, neustrašiv, ispitivački, snažan i žilav, pravo "muški" - pristup klasičnoj hatha jogi zasniva se na ravnopravnom tretiranju čovjeka i kao psihičkog i kao tjelesnog bića, čovjeka kao jedinstva komplementarnih suprotnosti, i razumljivo iz toga i odgovarajući metodo­loški postupak pomoću koga se može stići do tako željenog cilja: jedinstva između duha i tijela, do ucjelovljenja našeg raspršenog bića i konačno do prosvetljenja, najuzvišenijeg cilja čovjekovog ovozemaljskog postojanja.

 

UKRATKO UZ DRUGO IZDANJE

Dragi čitaoci,

Pozdravljam vas šest i po godina nakon što sam knjigu na­pi­sao i tre­ću godinu po izlasku iz štampe njenog prvog izdanja, a vama koji ste čitali redosljedom: čestitam na st­r­p­lje­nju i upornosti. Ovo izdanje je neizmijenjeno. Kod foto­gr­a­­fija sklo­nio sam sivu pozadinu a u tekstu popravio zapažene greške i nedostatke. čitaoci su prvo izdanje prihvatili ona­ko ka­ko sam i očekivao da će biti, a to je: samo pohv­ale, zahvale i oduševljenje, uz česte prim­je­d­­be mi kao izdava­ču da su slova positna i da je razmak između redova po negde su­­više mali, što je činjenica za koju je kriva moja neimaština. Izvinite zbog toga! Između pisama od čita­la­ca naveš­ću izvod iz prvog koje mi je poslao jedan izda­vač, kome je do ruke slučajno došao ogle­d­ni primjerak knjige, a trebao mi ga je vratiti prije nego je dovršio s čitanjem. Uz knjigu stiglo je i ovo: “Priznajem da pre ove Vaše knjige nisam čitao ni jednu knji­gu o Jogi. Dakle, po­­ređenje je ne­mo­guće. Ne znam, kao ni, predpos­tav­ljam, velika većina, - šta je Joga? 1. Na­čin života? 2. Fi­lozofija? 3. Vežba duha i tela? 4. Ili sve to zajedno, na, ka­ko Vi to ka­že­te mu­ko­trpnom i veo­ma dugom putu do prosvet­lje­­nja i zado­volj­s­tva? Tako, ne­u­­pućen, počeo sam sa čitanjem Vaše knj­i­ge. I čita­jući, takore­kući u jednom dahu, pred mene je izra­­nj­ao jedan nov, nepoznat i ve­oma zanimljiv, pog­led na svet, pisan pitkim, razum­ljivim, za­ni­­mlji­vim, su­ges­tiv­nim jezikom zna­l­­ca mnogih obla­sti života. Način izla­ga­nja, koji traži iz­uze­t­nu kon­cen­tra­ciju, gde fusnote pred­stavljaju, uslov­no rečeno, umet­nu­tu rečenicu, koja se sav­ršeno uklapa u na­stavak misli i reči, tamo gde je umet­nuta, predstavlja zapravo dva para­lel­na teksta (knjige) koji se do­pu­njuju na najbolji mogu­ći način, što uz iskreno autobiografsko ka­­­zi­va­­nje, pr­e­dstavlja dodat­nu vred­nost knji­ge”. Autor pisma je bio sasvim neupućen u sadržaj knjige i zato mi je po­se­b­­­no milo da je nje­gov prvi utisak o njoj ovakav. Raduje me da moje knjige i ljudi vrlo skr­o­­m­­­n­og obra­zo­va­nja doživljavaju slično kao i oni koji se profe­si­onalno bave knjigom i/ili nau­kom. Izme­đu ovih drugih jedan napisa da je ovu knjigu čitao “takorekući u jednom dahu”, a drugi o jednoj dru­­goj, “pročitah na dušak i sa veli­kim za­ni­manjem i div­lje­nj­em Vašu knjigu”. Treći, pisac, reče mi da je Spoznaju najdublje tajne doživio čudesno, i da mu je pored mene još jedino Hese pobu­d­io pomisao o autorovoj bo­go­sličnosti. čitaoci izjavljuju da moje knjige proči­­­ta­­ju po nekoliko pu­­ta i da im se, pored toga, opet kasnije vraćaju. A Alek­s­­­a­­n­­dar Lji­ljak, direktor Muze­ja za knji­­že­­v­­­n­ost i pozo­rišnu umjetnost u Sara­jevu, kada ukratko govori o ovoj knjizi samo kaže: “Nobelovska!”.
Namijenio sam joj ulogu koju ni Biblija nikada nije imala,jer ovdje se či­ta­­o­cu, pored teo­rije - a jedino nju, i to za nas za prevaziđen put ljubavi prema Bogu, sadrže sve Sve­te knjige - pruža i metodologija, koja upućuje na samospoznaju i čovjekovo oboženje po­mo­ću znanja i preko intelekta, što je nama sada jedino prihvatljivo i izvodivo, a ne sum­njam u to da će ona jed­nom ljudima značiti toliko, da će njihove ocjene o njoj opravdati moja očekivanja.
Ovih dana stiže mi poruka (slična jednoj ranijoj) od učenika preko Atlantika: “Dosada­š­­nji rezu­l­tati su prosto fascinirajući ... Ovaj metod je nenadmašan poklon od čovjeka - čovjeku”. Do sada nisam čuo ni jedan slučaj da je neko knjigu čitao a da se o njoj nije pohval­no iz­razio. Ta­kođe niko nije iskoristio mogućnost da je, ako to nađe za shodno, može vratiti i dobiti dati novac. Posebno me iznenadilo kada je jedan sveš­tenik poželio (uz diskreciju) da me upo­z­na, ko­jom prilikom mi je saopštio kako je on doživio sadržaj ove knjige. Shvatio sam ga i za­to taj su­sret, uprkos pravog vatrometa sve samih superlativa za knjigu, kod mene nije izazvao dru­go osjećanje do teškog saža­ljenja. Etički razlozi nalažu mi da o tom susretu ne kažem išta više.
Telefonski pozivi od strane čitalaca, da bi mi oni saopštili utisak o knjizi, češći su od pisa­ma. Saslušavši ushićenog sagovornika, razgovor obično završavam riječima: drago mi je da ste vi na tom nivou samospoznaje da ste mogli dokučiti vrijednost knjige, a u njoj piše da je meni, i prije nego sam je bio ponovo napisao, bilo jasno šta njome darujem čitaocima. Kada mi je supruga jednog poznatog čovjeka, od kojega sam i sâm dosta naučio i koji je u ovoj knji­zi citiran, govorila kako članovi njihove porodice doživljavaju ovu knjigu, to mi je bilo posebno drago čuti, ali - vidite čuda: kao da se i u meni probudila skromnost!? - to ću prešutiti.
Dvije go­di­ne nakon što ovu knjigu napisah, neurofizi­olo­zi su (1997.) utvrdili u moz­gu (na vezama sljepo­oč­nih režnjeva) somatsku osnovu Sopstva i nazvali je Božijom tačkom (134), čime su nauč­no-eg­zaktno dokazane Jungove tvrdnje o postojanju arhetipa Boga u na­š­oj psihi. Time je me­tod naše joge dobio dodatnu naučnu verifikaciju, koju treba shvatiti i kao po­k­­lon Pro­viđenja u vidu ohrabrenja nam: da otpočnemo korigovati krivu putanju naše civilizacije.
Do spoznaje Sopstva došao sam zahvaljujući bavljenju jogom, a bio sam svjestan koli­ko ri­zikujem saopštavajući to knjigom. Ali ako su moja saopšte­nja, o mogućnosti da se i sa­da sp­o­­zna Bog u sebi, pa potom svoje Biće precentriramo u taj Primarni Centar, nekome mogla iz­g­le­­­­da­­ti svakojako, čak i blesavo, do 1997. g., od tada ona su naučno potvrđena i time svrs­ta­na u eg­­­za­kno doka­zane činjenice. Samootuđeni čovjek panično bježi od samospoznaje i zato sam sv­­je­s­tan ko­­li­ko će vremena proteći dok bude sh­va­ćeno šta sam ovom knjigom darovao.
čitali ste koliko sam zahvalan za na­da­hnuće božanstvenim durmitorskim ljepotama, bez čijeg posmatranja ovu knjigu nikada i nigdje drugdje ne bi mogao na­pi­sati po drugi put. Zato sam, s namjerom da se prestane s pusto­še­njem Na­šeg Svjetskog Planinskog Ljepo­ta­na, moti­vi­­­sano koristo­ljub­ljem klana koji nazvah Harač­lije Durmitora, otpo­čeo, serijom otvo­re­nih pi­sa­ma, svoju akciju za spas Gor­s­k­og Apolona i tako je nastala moja knjiga Moralna zora rudi nad Durmitorom. Nakon pojav­lji­­va­nja nje­nog prvog izdanja (1998., drugog 1999. i tr­e­ćeg 2000.) moj život je obilježen njome, neka­ko slič­no kao neizlječi­vom bolešću život onog čo­vje­ka koji od takve bolesti oboli. Mi smo bolesni od groznog nemorala, a ponašamo se kao da smo du­še­­v­no zdra­vi, i zbog to­ga smo stigli ovdje gdje smo. Iako razu­mi­jem prob­leme i pos­lje­dice što nužno proizilaze po one koji su bolesni, a to ne znaju, ili u ovom slučaju svoj osnov­ni pro­b­l­em ne razumiju, kao i to koliko je ljude teško uputiti na put duhovno-moralnog izlječe­nja, ne mo­gu, s ob­zirom na ima­nen­tan mi osjećaj empatije, odustati od nastojanja da lijek za bo­les­ne duše nu­dim: za njim potrebitim, iako znam da oni imaju osjećaj kao da im time u usta gu­ram ot­­r­o­v, samo zato što je lijek ovakve vrste gorak, a narodna poslovica kaže: što gorče, to ljekovitije.
Prvo izdanje ove knjige štampao sam (na veresiju)kao autor-izdavač 1999. godine, dok sam još boravio u nekadaš­njem mrje­s­tilištu za ribe na obali Crnog jezera na Durmitoru, u tom zaista kao iz bajke čarobnom ambijentu, ali i u krošnji od kuće. Upornost s kojom sam naum ostvarivao, problemi s kojima sam se pri tome nosio, nepojmljivi su i kada bi bio u stanju ade­k­va­tno ih predstaviti. Ne da se samohvališem, već je za ču­đenje, sada i me­ni, kako sam izd­r­ž­ao nezamis­liva iskušenja dok sam ovu knjigu pisao i potom za štampanje pri­pre­mao. Ona su se sa­s­t­o­jala od potpune materijalne neimaš­tine i uboge bijede u tom smislu, do straš­nih, a bezrazložnih, pa su mi time teže padale, smica­lica oko mog borav­ka u pome­nu­tom ob­je­­k­tu, iako sam na Dur­mitor došao u izbjeglištvo nakon što mi je ta zgrada, kao ne/o­bič­nom lju­bi­­telju Durmitora, pismenim ugovorom stavlje­na na ras­polaganje. Poštenima je neshvatljivo šta su mi činili glupaci i zli ljudi, oni koje u knjizi Moral­na zora rudi nad Durmitorom ime­no­vah mora­l­nim gnjidama. Oni su mi se zbog te knjige osvetili na najpros­tač­kiji i po njih na naj­b­jed­niji mo­gu­ći način, a uz pomoć nekih ljudi iz vlasti, koji su im se pridružili u mom progonu s Durmitora.
O nama kao narodu nešto govori i to što su i najvisočiji i lokalni vlastodršci dopustili - iako su o na­mje­rama progonitelja bili pismeno obaviješteni, a pored toga nisu, što se kaže, ni prstom mrdnuli, da ih bar upozore na sramnost takvog čina, dok su intelek­tu­alci sve to mrtvo-hladno posmatrali - da nepis­me­ni, a uz to kvarni ljudi, postupaju tako kako su to činili s onim ko se, iako je izbjeglica, knji­gom za­u­­zeo da bi bilo sačuvano crnogorsko i svjetsko prirod­no blago, a oni koji ga harče za lični račun, protjerali su ga, da bi s tim mogli nastaviti neometano.
Moje šikani­ranje svoj sramni krešendo dobi­lo je kada sam počet­kom sep­tem­bra 1999., na­­kon nekoliko dana odsus­t­vo­vanja iz zgrade, u ko­joj sam ovu knji­gu napi­sao, vratio se nave­če pred tu zgradu, noseći u torbi odšta­m­pane pri­mjerke knjige, prvo pri­­mi­­jetio da je u dvo­rištu sve što je bilo poru­šeno (i nastrešnica za drva, a da je kamion drva ne­s­tao i da ne­ma mojih ma­­­lih pasa, koji su bili navik­nuti da u mom odsustvu borave u dvorištu i pričine radost prolaz­nicima), dok me pravo izne­na­đe­nje če­ka­lo na ulaz­n­im vrati­ma pot­kro­v­­­lja, gdje sam sta­no­­vao. Na njima zatekoh novu rezu i na njoj og­ro­­­man katanac, tako da zbog toga ne mogoh ući unut­ra. Sjećajući se s koliko oduševljenja sam uzeo duhovno ime: Durmitara, tada, suočen po ko zna ko­ji put s mo­r­alnim ponorom Nikogovića, ko­ji mi se sada učini du­b­­ljim i od ka­nj­­o­­­na Ta­re, a ja njegovim smradom zapuhnut iu času kada sam to najmanje oč­e­­ki­­v­ao, po­mi­s­lih: eto ovako te tvoji, dra­gi ti Dur­mi­torci, a preko njih i Crna Gora - za koju mis­liš da si je za­d­u­­žio do­b­r­im: svojim knjigama - dočekuju u ovoj (ne bi li trebalo biti: svečanoj) pri­li­ci pr­ed tvo­jim izb­je­g­­li­č­kim sk­rovi­š­tem, dok u njega donosiš knjigu koja je, u što ste se vi mogli uvje­ri­­ti kao u či­nje­­nicu, i naj­uspjeliji panegi­rik napisan do sada Njegoševom duhovnom postignuću. Zbu­nj­en i sjetan tada pomislih: zar i ovo ne bi bilo dovoljan razlog za ovakav kakav je tekst posvete ovoj knjizi.
(Kada je knjigu - povodom koje su me Nepismene Gnjide najdrskije šikani­rale, pa i pred sud izvele, a kao da je to bilo smišljeno blamaže radi te Institucije - pročitao dr čedomil šilić, jedan od najvećih živih botaničara nekadašnje SFRJ, Balkanskog poluotoka i Evrope, upu­tio mi je pismo iz kojeg ću navesti samo sljedeće: "Sada, kada pročitah na dušak i sa veli­kim za­ni­manjem i divljenjem Vašu knjigu: Moralna zora rudi nad Durmitorom - budite se! (3 izdanje) osjećam moralnu potrebu i obavezu da Vam OD SRCA čESTITAM na neviđenoj upor­nosti i nadčovječanskoj snazi. Ovom knjigom ste napravili veličanstveni spomenik ljudskoj borbi i ustrajnosti veći i od same SOE NEBESKE. (...) Vaša knjiga je i spomenik ljudskoj gluposti. Balkanac je ipak poseban ljudski stvor. I to je tako. On ne zna živjeti u stilu ‘Bolje spriječiti, nego liječiti!‘ ili ‘pametan čovjek se uči na tuđim grješkama, a lud na svojim‘. I još nešto. Rekao bih da će o pravoj vrijednosti Vaše knjige moći govoriti tek buduće generacije”.
Soa Nebeska je jedan od vrhova na Durmitoru, koji kao soa stremi ka nebeskim visi­nama. Dr Šiliću sam - i ovom prilikom klanjajući mu se u znak poštovanja i divljenja za njegovo gorosta­sno djelo, kojim nas je darovao i zadužio - vrlo zahvalan za snažnu moralnu podršku i prekrasno pismo, kojim se On pridružio mnogima iz raznih krajeva bivše SFRJ, a koji su mi se, nakon što bi knjigu pročitali, javljali sa sličnim izrazima oduševljenja. Ali, takođe, i Durmi­to­r­ci, posebno oni što još drže do crnogorskog čojstva, svjesni su šta sam svojom akcijom učinio za njih i njihova pokoljenja. čak bez obzira što je - viđeno opštedruštveno - moja akcija jadno-sramno okončana: mojim progo­nom, a sa harčenjem Svjetskog Ljepotana Haračlije Durmitora, nakon kratke pauze i bacanja praši­ne u oči narodu, opet nastavile, Narod moju akciju vrlo cije­ni. Npr. nekoliko starijih žab­­lja­čana, a ne znam da li su jedni znali za naum drugih, pitalo me, u najvećoj diskre­ciji, da im ka­žem gdje bi mi bilo najdraže da mi nakon smrti bude podignut spomenik i da oni to prenesu u ama­net svojoj djeci. Od­go­varao sam im da sam sâm sebi već podigao spomenik i da za drugim ne­m­am želja, ali ovo dovoljno govori o tome kako su stariji Durmitorci shvatili moju Moralnu zoru. Ljubav za opšte do­bro je univerzalno čuvstvo i to divno os­je­ćanje nemaju samo oni čiji je prenaduvani ego dege­ne­risao moralno stablo njihovog bića, pa ti zbog toga nemaju nikakve ljubavi ni za ogromna stoljetna stabla Durmitora. Kolika je moja ljubav za te Gorske Divove i ujedno tuga zbog onih posječ­e­nih, naj­bo­lje se moglo vidjeti tokom jedne tv. emisije u živo u Podgorici kada me voditelj upitao kako sam do­ži­v­­lja­vao sječu protiv koje sam se pobunio, iko sam bio podstanar NP “Durmitor”. Sa grčem u grlu jed­vah izustih da mu ne mogu odgovoriti i potom briznuh u plač. Iako je to bilo vrlo neo­bično, time sam javno stavio pečat na svoje riječi. I ovoga časa suze kaplju po tastaturi dok ovo pišem. Roni ih moje samoostvareno biće, u kome su misli i osjećanja u skladu s djelima i riječima. Tu činjenicu ja­s­no su os­jetili neiskvareni Durmitorci, ti gordi gorštaci, i iz tog izvora napaja se naša međusobna ljubav.
Nadam se da će, kad-tad, ljubav za opšte dobro - što jedino spašava narode i civilizacije ka­da zapadnu u moralni ćorsokak, kako to s nama upravo jeste žalostan i krajnje opasan slučaj - do­ve­sti do našeg moralnog ozdravljenja, a Toga radi trpiću idalje sve što me snađe od ljudi zbog mog na­s­to­janja da ih dovedem do spoznaje da su oni nesrećni prvenstveno zato što robuju svom egu).
Iako će vam izgledati kukavički, zaključio sam tada (IDŽ 1999.) da mi jedino preostaje: pobjeći s Durmitora. Ne znajući gdje bi - moja vikendica je po mom odlasku iz nje na Durmi­tor devastirana - sklonio sam se kod jedne poz­na­nice koja iznad Sa­ra­jeva ima kućicu (samo s jednom sobom). Treći dan nakon mog odlaska s Durmitora, po nalo­gu novoistu­rene ruke Haračlija Durmitora, direk­tora NP “Durmitor” (ne navodim mu ime zato da od te moralne rugo­be bar ova knjiga bude čista) sve moje stvari su bile zbačene iz potk­r­ov­lja u podrum i pri tome, izživljavanja radi progonitelja, uništavane, o čemu u Moralnoj zori postoji i fotografska ilus­tra­ci­ja. Tada je uništen i rukopis ove knjige, pisan pisaćom mašinom i pausi njenog prvog izdanja.
Nekolika mjeseca po napuštanju Durmitora ušao sam u svoj stan u Sarajevu: prazan i potpuno opustošen. Ovaj tekst pišem u njemu, a da bi ovo izdanje knjige mogao šta­m­­pa­ti i po iole paristupačnoj cijeni čitaocima ponuditi (bar kada se knjigu kupuje od mene), moraću ga prodati. Gdje ću boraviti nakon toga, ne znam.

Sarajevo, 21. marta 2002. godine

 S A D R Ž A J

Posveta ............................................................................................................................................ 3
Moto ............................................................................................................................................... 5
Obraćanje autora čitaocu .................................................................................................................. 6
Predgovor ........................................................................................................................................ 17
Uvod ............................................................................................................................................... 64
Poimanje, porijeklo i svrha, cilj joge ............................................................................................. 75
Patanjđalijeve izreke o jogi (Yogasutre)kao vodič na putu joge .................................................... 89
šta mi možemo dobiti učeći i praktikujući našu jogu? .................................................................. 105
(Samo)otuđenje - naš najveći problem ............................................................................................ 121
Neurotičnost i/ili banalizacija (života) ... - vidovi manifestacije samootuđenja .................................. 153
Samospoznaja - putokaz do razotuđenja, smisla i sreće .................................................................... 173
Mi, naša joga i društvo ................................................................................................................... 205
Jogijsko disanje - prvi korak k sebi ................................................................................................ 311
- Pročišćavanje nosa, nosni tuš ili jala neti .................................................................................. 320
- Tipovi disanja ............................................................................................................................ 324
- Praktična uputstva za disanje ...................................................................................................... 326
- OM (AUM) .............................................................................................................................. 330
Integralna relaksacija ili svjesno opuštanje .................................................................................... 333
- Osnovni uslovi za obuku i praktikovanje joge ............................................................................. 337
- Zašto su nam tijela neopuštena a psiha nemirna? ......................................................................... 338
- Voljno opuštanje počinjemo od tijela ......................................................................................... 341
Pozdrav suncu - božanstvena tjelovježba (za zagrijavanje) ............................................................... 359
- Tehnička uputstva za Pozdrav suncu .......................................................................................... 362
- Ciklus A ................................................................................................................................... 364
- Ciklus B ................................................................................................................................... 371
- Zdravstveno djelovanje Pozdrava suncu ..................................................................................... 374
Jogijski položaj ­- asana ............................................................................................................... 389
Rišikeš serija jogijskih položaja - asana ..................................................................................... 401
- Osvješćivanje tijela .................................................................................................................... 402
- Opšta uputstva za praktikovanje jogijskih položaja - asana ......................................................... 407
Redosled asana u Rišikeš seriji jogijskih položaja ......................................................................... 414

ASANE U RIŠIKEŠ SERIJI

 
Viparita-Karani ............................................................................................................................. 423
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 426
- Zdravstveno djelovanje Viparite-Karani ..................................................................................... 431
Svijeća ........................................................................................................................................... 433
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 433
- Varijanta Svijeće za napredne sledbenike ................................................................................... 438
- Zdravstveno djelovanje Svijeće .................................................................................................. 441
Plug ................................................................................................................................................ 445
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 445
- Varijanta Pluga za napredne sledbenike ...................................................................................... 448
- Zdravstveno djelovanje Svijeće .................................................................................................. 451
Riba ................................................................................................................................................ 455
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 456
- Varijanta Ribe za napredne sledbenike ....................................................................................... 459
- Zdravstveno djelovanje Svijeće .................................................................................................. 459
     
štipaljka .......................................................................................................................................... 461
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 463
- Varijanta štipaljke za napredne sledbenike .................................................................................. 469
- Varijanta štipaljke u stojećem stavu ............................................................................................ 471
- Zdravstveno djelovanje štipaljke ................................................................................................. 472
Kobra ............................................................................................................................................. 472
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 477
- Pohvala božanstvenom udisaju - kevali kumbaki .................................................................. 483
- Zdravstveno djelovanje Kobre ................................................................................................... 485
Skakavac ....................................................................................................................................... 489
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 490
- Zdravstveno djelovanje Skakavca .............................................................................................. 496
Luk ................................................................................................................................................. 499
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 501
- Zdravstveno djelovanje Luka ..................................................................................................... 506
Torzija (Vakrasana i Ardha Matsjendrasana) ................................................................................... 499
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 501
- Zdravstveno djelovanje Torzije ................................................................................................... 506
Stoj na glavi (Shirshasana i Kapalasana) .......................................................................................... 521
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 525
- A. za Poduprti Stoj na glavi (Kapalasanu) ................................................................................. 526
- B. za Stoj na glavi (Shirshasanu) ................................................................................................. 532
- Zdravstveno djelovanje Stoja na glavi ......................................................................................... 535
Udijana Bandha i Agnisara Dhauti ............................................................................................... 539
- Uputstva za izvođenje ................................................................................................................ 542
- A. Udijane Bandhe .................................. ................................................................................. 542
- B. za Stoj na glavi (Shirshasanu) ................................................................................................. 546
- Zdravstveno djelovanje Udijane i Agnisare ................................................................................. 548
OM i integralna relaksacija (Kraj Rišikeš serije asana) ................................................................. 549
- Dodatna uputstva u vezi praktikovanja jogijske seanse ................................................................ 551
PRANAJAMA ............................................................................................................................... 555
- Pročišćavanje praničnih kanala - Nadi šodhana .......................................................................... 567
MEDITACIJA ............................................................................................................................... 539
- Načelna uputstva za meditaciju ................................................................................................... 542
- Načelna praktična uputstva za meditaciju .................................................................................... 542
- Važna (završna) upozorenja ....................................................................................................... 546
ISHRANA i bavljenje našom jogom ............................................................................................. 539
- Doručak dr Kolata ........689,   - Dhauti jezika ............................................................................ 542
- čišćenje probavnog trakta metodom dr Konzasa ......................................................................... 542
SEKSUALNOST i bavljenje našom jogom .................................................................................. 639
 

D O D A T A K

 
Pripremni program vježbi pred asane ................................................................................................ 747
Vježbe za oči ................................................................................................................................... 753
Asane za napredne sledbenike mimo Rišikeš serije ............................................................................ 755
Meditativni položaji .......................................................................................................................... 755
- Pripremni program za meditativne položaje ................................................................................. 756
- Polu-Lotos ................................................................................................................................ 758
- Klasični stav Lotosa ................................................................................................................... 760
- U čemu je tajna veličanstvenosti Lotosa? .................................................................................... 763
- Položaj savršenog (mudraca, proroka) ....................................................................................... 768
- Vajrasana - Položaj munje ili Dijamant ....................................................................................... 770
- Meditativni položaji i intelektualni rad .................................................................................. 771
- Uvodni položaji za meditaciju ..................................................................................................... 778
  - Joga-mudra ............................................................................................................................. 778
  - Joga-mudra u Vajrasani ........................................................................................................... 778
- Nauli ......................................................................................................................................... 779
- Položaj pauna ............................................................................................................................ 787
- Muška špaga ............................................................................................................................. 788
- Torzija pri stoju na rukama (Parsva Bakasana) ........................................................................... 790
- Stoj na rukama .......................................................................................................................... 791
- škorpija ..................................................................................................................................... 793

OBRAĆANJE POSEBNIM KATEGORIJAMA ČITALACA

Mladi i naša joga ............................................................................................................................. 797
- Jogijske vježbe za oblikovanje tijela ........................................................................................... 798
žrtve rata i naša joga ....................................................................................................................... 803
Potencijalne samoubicei naša joga ................................................................................................ 807
Posebno nepomenutia za našom jogom potrebiti ............................................................................ 808
Alkoholičari  i  naša  joga ................................................................................................................ 809
Narkomanii naša joga .................................................................................................................... 810
Naši zemljaci u svijetui naša joga .................................................................................................. 816
Epilog ............................................................................................................................................. 817
Riječ uz drugo izdanje ...................................................................................................................... 823
Rječnik ............................................................................................................................................ 827
Literatura ......................................................................................................................................... 857

TEKST  NA  ZADNJOJ  KORICI

Osnovna ideja duho­v­no­tje­lesnog metoda naše joge oslanja se na poruke Velikih Prosvjetlje­nika, u savremenosti potvrđene Jungovom naukom, i na autoro­vu spoznaju da u nesvjesnim dijelovima psihe (pogledajte 192 stranu) po­s­­to­ji pra­slika ili arhetip Boga i da je duhovni smisao života u tome da mi odgovara­jućim postup­kom aktivira­mo svoje latentne mogućnosti duhovnog rasta i raz­voja, što će nas dovesti do usrediš­te­nja našeg bića u Sopstvu, tom ljudskom Primar­nom centru. Ego, u kome smo civili­zacij­skim tokom uslovljeno centrirani, naš je seku­n­dar­ni centar, a mi mislimo da je i jedini, što podsjeća na Ptolomejevo (pogre­š­no) poimanje da je Zemlja centar Kosmo­sa, kao što spoznaja Sopstva, kao čov­je­ko­vog primarnog centra, sliči na Kopernikovo heli­o­centričko (tačno) viđenje Kosmosa. Spoznajom Božanskog centra u sebi, koje po­s­­tignuće se naziva prosv­jet­ljenjem, mi otkrivamo jedno nepregledno duhovno carstvo, s kojim se ne mogu, ni približno, uporediti sva blaga ovoga svijeta; ona blaga do kojih može dosegnuti ikoji čovjek koji je centriran u egu. O tom stanju duha govorili su i ka njemu upućivali: Rama, Krišna, Hermes, Mojsije, Orfej, Buda, Lao­ce, Isus, Muhamed, K. G. Jung, a i svi (manje poznati) Prosvjetljenici.  U ovoj knjizi prosvjetljenje je, zah­va­ljujući i mom duhovnom postignuću u tom smislu, predstav­ljeno najjasnije do sada.
Ovu knjigu pisao sam po drugi put 1995. g. u izbjegliš­t­vu, pošto mi je njen prvi ru­­ko­pis propao u ratnoj stihiji u Sara­jevu. Pisao sam je na, po pri­ro­d­­nim ljepo­ta­ma, Božan­stve­nom Dur­mi­­toru, ali vrlo surovom za život, a posebno ubogom izb­je­g­­lici. U to vrijeme (saznaću to kasnije) spro­vo­đena su posebna nauč­­na istraživanja na ljud­s­kom mozgu, koja su do­ve­­la (na Ka­lifornij­s­kom uni­ver­zitetu 1997.) do toga da su neuro­fi­zi­o­lo­­zi otkrili u mo­z­­gu so­mat­sku os­no­­vu Sopstva ili pra­sli­ke (arhetipa) Boga u nesvjes­nom, imenujući to područje mozga Božijim centrom, čime je sa­vre­mena nauka da­la potvrdu spozna­jama Velikih Pros­v­jet­ljenika: da je Carstvo božije u na­ma, i da ga je jedi­no u sebi mo­gu­će pronaći. Ovim otkrićem ujedno je,od strane egzaktne nauke o čovjeku, duhovnotjelesni me­t­od naše joge do­bio preporuku za primjenu.
U metodu naše joge, tokom meditacije, mi pomoću inte­lek­tualne funkcije – kako je to sada većini nas jedino izvodljivo, s obzirom da nam je zbog (civilizacijski uslov­ljeno) dege­ne­ri­­sa­nosti osjećajne funkcije nemoguće to postići vjerovanjem u Boga – osvješće­nj­em ne­svjesnog spoz­na­jemo pra­sliku Boga u sebi ili Sopstvo i naš ego time biva toliko meta­­mo­r­­­­fo­ziran, da se mi nakon toga osjećamo kao preporođeni, kao Novo­ro­đe­ni, kaočo­vjek koji je dosegao od Stvoritelja namijenjene nam mogućnosti. Takvog čovje­ka Niče je najavljivao, s pravom, kao nadčovjeka, a Jung kao samoostvarenog.
Metod naše (evropske ili zapadne) joge sistematično i sveobuhvatnopoučava kako da se taj cilj dostigne, uz istovremeno poboljšanje zdravlja i njegovo održa­vanje u dobrom do savršenom stanju. Ovim, našem dobu pri­mjereno na naučan i relativno lako shvat­ljiv način, čovjeku naše civilizacije pruža se savršen duhovno­tje­lesni metod za samocentriranje u Srži svog bića, sada u paramparčad raspršenog.
Dok sam knjigu pisao bilo mi je kristalno jasno kakav i koliko dragocjen poklon ovim činim Svijetu, u času naše potpune duhovne smušenosti i tjelesne inertno­s­ti, ali tada ni­sam mo­gao znati koliko će pot­ra­jati dok nauk u njoj saopšten bude egzak­tno po­t­vr­đen. Zapazi­će­te da sam vrlo samouvjereno očekivao civilizacijsko priznanje me­­­to­da naše joge, tako da se tolika samouvjerenost, bez sjeća­nja na gore pome­nu­to nauč­no otkriće, može do­j­mi­ti kao drsko prepo­te­n­­t­na do megalomanska opsesija (po­­čev od Posvete), a tada ni­sam ni očekivao da će ovakva potvrda stići ovako uskoro.  

TEXT FROM THE BACK COVER

The basic idea of the spiritual and bodily method of the European yoga is based on the messages of the Great Enlighteners, confirmed in our time by Jung’s writings, as well as by the present author’s cognition that the archetype of God edžists in the unconscious part of the psyche (see page 192) and that the spiritual meaning of life consists in activating the potentials of our spiritual growth and development by means of appropriate activities, which will bring about the focusing of our being on the Self, that Primary Centre of humans. The Ego, on which we are focused as a result of long civilisational conditioning, is our secondary centre, but we think it to be the only one, which reminds us of Ptolomy’s (wrong) conception of the Earth as the centre of the Cosmos, just as the cognition of Self as man’s Primary Centre resembles Copernicus’s heliocentric (correct) view of the Cosmos. With  the cognition of God’s centre in oneself, an achievement called enlightenment, we discover an unfathomable spiritual kingdom, which cannot begin to compare with all earthly treasures, treasures that can be acquired by any man centred on the Ego. The following great men have spoken about this spiritual state and called on people to go towards it: Rama, Krishna, Hermes, Moses, Orpheus, Budha, Lao-tse, Jesus, Muhammad, K. G. Jung and all (less known) Enlighteners; in this book enlightenmenthas been presented more clearly than ever before, thanks to my own spiritual achievement in this regard.
I wrote this book for the second time in 1995 as a refugee, since the first manuscript perished in the war-torn Sarajevo. I wrote amidst the breathtaking beauty of Mount Durmitor, which is, however, a very hostile environment to live in, especially for a miserable refugee. At that time (I was to learn about it later) scientific research was being carried out at the U.C.L.A. (1997) on the human brain, which resulted in the discovery of the somatic basis of the Self or the archetype of God in the unconscious part of the brain. The scientists called it God’s centre, thus giving scientific confirmation to the insights of the Great Enlighteners: that God’s kingdom is within us and that we can only find it in ourselves. With this discovery the spiritual and bodily method of the European yoga gained an additional recommendation for application from the science of man.
By the method of the European yoga, in the course of meditation, we use our intellectual function - which is the only one available to most people since our emotional function is degenerate and few can use it by believing in God - to transform the unconscious into the conscious and thus gain the knowledge of the archetype of God in us or the Self; through this process, our ego metamorphoses so much that we feel reborn, New-born, as a man who has reached the possibilities intended for us by the Creator. Such a man was rightly heralded by Nitche as a superman, and by Jung as a self-realised man.
The European (or Western) yoga systematically and comprehensively studies the ways in which this goal can be achieved, while at the same time improving man’s health and maintaining it in a good to perfect condition. In a way that is appropriate to our time, scientific, and relatively easy to understand, the man of our civilisation is presented with a perfect spiritual and bodily method for self-focusing on the Core of one’s being, presently torn to pieces.
While I was writing the book it was perfectly clear to me what a precious present I was giving to the world, at a moment of our total spiritual confusion and bodily inertia, but I could not tell then how long it would be before its teachings were confirmed by rigorous science. If you have read the book you may have noticed that I edžpected civilisational recognition of the European yoga with so much self-confidence, even without the information about the above-mentioned discovery, that it may have sounded presumptuous (if not megalomaniacal, starting with the Dedication) to many, but I did not edžpect that such confirmation would come so soon, as it fortunately happened.

Author

ISBN  86-902029-7-8