SRBI,  OGLEDNIMO SE!  - OPSTATI ILI NESTATI?

Posvećujem:

onima koji poimaju kao opštekorisno moje nastojanje da svakom knjigom učinim dodatni doprinos u razgolićavanju ljudskih, kako individualnih tako i institucionalizovanih zabluda, i koji uz to visoko vrednuju nastojanje, poprilično slično donkihotovskom, da poučim druge, nakon što to sâm, čudesnom upornošću i radom postigoh, kako da i oni ostvare od Stvoritelja nam namijenjene duhovne mogućnosti!

Kada je otpočeh pisati, knjigu imadoh namjeru posvetiti:

Kada pisanje okončah pomislih da bi se ovakva posveta vjerovatno mnogima među onima kojima je posvećena mogla dojmiti pretenciozno, pa i uvredljivo, te je izostavih.
Na početku napisah kao gore, pored ostalog, imajući u vidu Njegoševu spoznaju da snom je čovjek uspavan teškijem, u kom vidi strašna prividjenja. Mitmanija, onoga ko joj podlegne nesvjesno navodi, posebno u određenim kriznim okolnostima, da ima priviđenja, odnosno iluzorne predstave o sebi, te zbog toga tone u sve dublji i dublji (budan) san, a time i u dugoročnu propast. Srbi i Crnogorci su, više-manje, mitmani i mišljenje o sebi samima su „zakačili za nebo“, a za150 godina samo jedan pripadnik tkz. „nebeskog naroda“ spozna da je Luča oda prosvjetljenju i da saopštava Najdublju Tajnu; onu o kojoj svojim učenicima govoraše Najveći Prosvjetljenici: Zaratustra, Lao-ce, Buda, Isus i još neki rijetki, njima slični. Prosvjetljenje je stanje duha kada je postignut visok stepen osvješćenja nesvjesnog (ličnog, familijarnog, nacionalnog i kolektivnog). Za oslobađanje od mitmanije, koja je i podloga nacionalizma, koji se na Balkanu uglavnom izvitoperuje u šovinizam, potrebno je, bar unekoliko, osvijestiti lično, familijarno i nacionalno nesvjesno. Ovdje je putokaz ka tom procesu.

§

U ovoj knjizi, slično kao i u životu,
sve je jednostavnije no što se može zamisliti,
a u isti mah isprepletenije no što se može pojmiti.

Niko ne primećuje da tu celu racionalno organizovanu masu, koju nazivamo državom ili nacijom, pokreće neka naoko bezlična, nevidljiva ali strašna sila koju niko i ništa ne može da zadrži. Ta strašna sila se najčešće objašnjava kao strah pred susednim narodom, za koji se smatra da je opsednut zlokobnim đavolom. Pošto niko nije u stanju da uvidi kako je i u kolikoj meri sam opsednut i sebe nesvestan, to se sopstveno stanje jednostavno projicira na suseda. Najgora stvar pri tome je što se ima osećaj da se u pravu. Strah je daleko opasniji od besa i mržnje jer se ne može racionalano kontrolisati.
Čovek stvarno ima dovoljno razloga da se boji onih bezličnih sila koje prebivaju u nesvesnom. Mi se nalazimo u blaženom neznanju o tim silama, jer se nikada ili skoro nikada ne pokazuju u našem ličnom delanju i u običnim okolnostima.
Ali kada se, s druge strane, ljudi nagomilaju i obrazuju gomilu, onda se oslobađaju dinamizmi kolektivnog čoveka – bestije ili demoni, koji se nalaze usnuli u svakom pojedincu, sve dok on ne postane delićem gomile, mase. Čovek u masi pada na niži moralni i intelektualni nivo i tada su nesvesni sadržaji spremni da provale, jer su obrazovanjem mase podržani i izmamljeni. Čak ni epidemije kuge i boginja u srednjem veku nisu pokosile toliko ljudi koliko provale nesvjesnih sadržaja 1914. godine.

Karl Jung (nakon Prvog svjetskog rata)

§
Blago vašim očima što ćete vidjeti,
i ušima vašim što ćete čuti
Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci
i pravednici željeli vidjeti što ćete vi vidjeti,
a ne vidješe; i čuti što ćete vi čuti, a ne čuše.

Isus (Matej: 13/16,17)

Ova knjiga namijenjena je onima koji žele saznati koji je osnovni srpski problem i kako bi ga bilo moguće početi prevazilaziti, kao i šta je to što su Svijetu darivali Veliki Prosvjetljenici, na čijim spoznajama su nastajale religije, ali ovdje to izrečeno ovovremenom čovjeku razumljivo. Ovo je doba nauke, a u njemu i religijske dogme – koje nisu toliko bezvezne, koliko se one na prvi pogled nama takvima čine – trebaju biti objašnjene na naučan način. Nisam jedini koji se tog zadatka poduhvatio. Jung je to učinio prvi, ali, vjerovatno, jesam jedini kod Srba. Čujmo kako se Isus obraćao Jevrejima kada su oni bili u situaciji sličnoj ovoj u kakvoj su Srbi sada, a moju poziciju u tom smislu možete uzeti – ona takva zaista jeste – kao ona koju je tada imao Isus, pa tako viđeno: „Ja sam glas onoga što viče u pustinji. ... Mnogi od Jevreja govorahu: u njemu je đavo, i poludio je; šta ga slušate? Drugi govorahu: ove riječi nisu ludoga: zar može đavo slijepima oči otvoriti? ... Još sam malo vremena s vama. ... Još je malo vremena vidjelo s vama; hodite dok vidjelo imate da vas tama ne obuzme; jer ko hodi po tami ne zna kuda ide. ... Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam: ne dajem vam ga kao što svijet daje, no da se ne plaši srce vaše, i da se ne boji“, ovoga što ćete u ovoj knjizi čitati, ali imajte u vidu da Isus Jevrejima i ovo reče: „ ... gledate da me ubijete, jer moja besjeda ne može u vas da stane. ... Isus im pak opet reče: 'ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života'“. Vidjelo života stičemo kada osvijestimo, bar do nekog nivoa, podsvjesno i dio nesvjesnog, što je nama sada moguće postići najuspješnije pomoću Jungove dubinske (analitičke) psihologije, a koja nam, jednim svojim dijelom, na razumljiv način saopštava suštinski ono isto što je Isus govorio u parabolama, a koje ni sveštenici, sem vrlo rijetkih izuzetaka među njima – tim duboki blagonaklon– nisu shvatali i ne shvataju. „Sam Isus svjedočaše da prorok (prosvjetljenik, prim. D.) na svojoj postojbini nema časti“. Ovo sam gorko iskusio i kao sudbinski usud prihvatio sa sažaljenjem. Želim vam da, zahvaljujući ovome što ćete iz ove knjige saznati, „imate radost moju ispunjenu u sebi“! (Navedeni citati su iz Jevanjđelja po Jovanu).

Voda je najpoznatiji simbol za nesvesno. Onaj ko se zagleda u ogledalo vode, taj će svakako najpre ugledati svoju sopstvenu sliku. Onaj ko polazi k samom sebi, rizikuje susret sa samim sobom. Ogledalo dubinske psihologije ne laska, već verno odražava ono što u njega gleda, odnosno ono lice koje nikada svetu ne pokazujemo, jer ga skrivamo putem maske, obrazine (Persone). To ogledalo se nalazi iza maske i pokazuje pravo lice. To je prva proba hrabrosti na putu u unutrašnjost, proba koja je dovoljna da većinu ljudi zastraši, budući da susret sa sopstvenom Senkom (nesvesnim) spada među one neprijatne događaje koje čovek teži da izbegne sve dok je u stanju da sve što je negativno u njemu projicira na druge.

Karl Jung

Otpočinjući pisati knjigu do sada nijednom nisam bio u nedoumici kako početi; kako čitaoca (ovu riječ ću upotrebljavati za osobe oba pola) na pristupačan mu način uvesti u ono s čim ga želim upoznati, čemu ga knjigom imam namjeru poučiti, a pouka je svrha svake moje knjige, pa i ove. Ranije sam pisao za rijetkog čitaoca i dok sam pisao zamišljao sam ga kao osobu sebi sličnu, čak i blisku, a sada mi je namjera da ovo bude knjiga za širu čitalačku publiku, kojom prilikom, a u kontekstu ne/prilika s kojima se suočava naša civilizacija, treba baciti pogled na nesvjesni dio srpskog bića, koji dio nas samih najbrojniji među nama ne mogu vidjeti, a rijetki, koji bi mogli – neće, jer, ako bi tako učinili, to bi, vjerovatno, značilo rizikovati ugled i društveni status, za što kukavice (pomenuću ih uskoro) nemaju hrabrosti, pa je paradoksalno da želim poučno pisati za narod o onome o čemu mnogi umni Srbi ne žele išta da saznaju ili, ako su nešto i saznali, da to kažu, kako bi naša stvarnost bila bitno drugačija. Zato me pisanje na svoj način, u vremenu povampirenja mitmanije i sličnih duhovno nedjelotvornih praksi, što je jasan znak nacionalne neurotičnosti, asocira na Sizifovu aktivnost u hádu, ali ako, što bi rekao Njegoš, junaku se češće puta hoće / vedro nebo nasmijat grohotom.
Brine me kako vas pripremiti da pojmite ili steknete tek osnovnu predstavu o onome što je najteže pojmljivo, a to je o bar nekim nesvjesnim sadržajima sebe samih, a time i svog naroda, jer ti sadržaji su vrlo bitni za karakterne odlike i sudbinu naroda, posebno u ne/prilikama kada se neke moćne države, i u više navrata namerače da, svaka na svoj način i svojih interesa radi, manipulišu nekim narodom, kao što to bješe slučaj sa Srbima u XX vijeku, koristeći srpske komplekse kao glavno oružje za ostvarenje svojih ciljeva. Zato će vrlo specifičan uvod biti neophodan,sa čestim izletima u dubinsku psihologiju i izvorna religijska učenja, jer se te oblasti ljudskog saznanja bave, svaka na svoj način, nesvjesnim dijelom ljudskog bića.Mi bismo sada, zahvaljujući dubinskoj psihologiji, mogli sebe upoznati mnogo bolje nego što je to bilo s čovjekom ranijih vijeka, ali, nažalost, mi sve više podliježemo sklonosti da ostanemo sebe nesvjesni. Zato bi uvod u ovu knjigu mogao asocirati na izreku: da oko centralne teme knjige – oslobađanja od ropstva mitmaniji – kružim slično kao u narodnoj izreci kiša oko Kragujevca. Ujedno to bi moglo učiniti da knjiga (posebno s početka), moguće, bude nedopadljiva; pa, neka bude!, jer „tamo gdje su psalmi, tu su i prokletstva“, a mi, Srbi, „psalama“, koji nam dođoše glave, imamo i preko glave.
A zašto se događalo tako? Odgovor je kratak, zato što ne poznajemo sebe same! Iako je u odgovoru svaka riječ svakome razumljiva, ipak će ga rijetki shvatiti; samo oni koji poznaju dejstvo nesvjesnih sadržaja ljudskog bića na svjesno ponašanje. Kada je krajem XIX vijeka Frojd počeo da objavljuje svoja saznanja o nesvjesnim slojevima ljudske psihe (o čemu je indijska i kineska duhovnost imala najdublje uvide od pamtivjeka), kulturna Evropa se zgražavala nad Frojdovim tvrdnjama o postojanju iracionalnih sila u čovjeku, o kojima čovjek nema skoro nikakve svjesnosti. ^1*

(Knjige s fusnotama nisu privlačne, ali poučni način pisanja nalaže da se u fusnotama čine digresije, koje osnovni tekst dopunjuju ili pojašnjavaju ili pripremaju za nešto što slijedi. Zato fusnote čitajte kada na njih naiđete. Maks Veber je u jednoj knjizi napisao da se najvažnije nalazi ispod crte. U ovoj je tome slično).
Evropa nije bila spremna prihvatiti istinu o čovjeku, a to je da smo mi u suštini nerazumna bića, onda kada našim ponašanjem upravljaju nesvjesni sadržaji i nagoni, nama nepoznati i da smo tada nasličniji sljepcu koji pipanjem, pa i udaranjem glavom o zid, uspijeva da se kreće u prostoru. Iako je prije toga Evropa imala priliku vidjeti i iskusiti svakojake ludorije i od vrlo umnih ljudi, kao na primjer od Napoleona, nije se mirila s tim da je na pomolu jedna drugačija predstava o čovjeku od one koja je bila opšteprihvaćena, pa je svoju konzervativnost platila cijenom koja se zove dva svjetska rata. Prosječno uman čovjek mogao je zaključiti da Napoleonov poduhvat osvajanja i vladanja mnogim narodima nije imao nikakve izglede na uspjeh, čak i da u pohodu na Rusiju nije imao gubitke koji su se dogodili. (Poveo vojske oko 450.000, a vratio se sa svega 5.000). Šta je Napoleona navelo na njegovu ludoriju: razum ili neka sila u njemu koja je jača od razuma? Bila je to neobuzdana volja za moć (nesvjesna) koja postaje maligna naročito kod onih koji imaju vlast, a ne poznaju sebe. U naše doba i na našem prostoru najužasnija provala iracionalnih sadržaja psihe, što je eufemizam za manifestaciju kolektivne psihoze, čiju manifestaciju sam, nažalost, imao priliku posmatrati izbliza, dogodila se u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1995. g.
Njegoš, najveći prosvjetljenik Evrope u XIX vijeku, takođe je, zahvaljujući prosvjetljenju, poznavao sve slojeve ljudske psihe, pa i one kojima će Jung dopuniti Frojdov nauk. On nam poruči da je ljudski život snovidjenje strašno i da zbog nepoznavanja sebe samog sve se čovjek bruka sa čovjekom, – / gleda majmun sebe u zrcalo. Nažalost, o tome da je Njegoš bio prosvijetljen Srbi i Crnogorci pojma nemaju. Niti smo tu činjenicu spoznali, niti se njome okoristili, već smo Njegoša veličali i mlađima pretstavljali onim što je podržavalo našu sklonost da sve dublje tonemo u samonesvjesnost, u snoviđenje i u mitmaniju.
Vidite koja je pjesnikova prednost u odnosu na naučnika. Kada pjesnik za čovjeka kaže da je majmun, koji dok sadržaje svog nesvjesnog projektuje na drugog, sebe gleda u ogledalu, ali toga nesvjestan, to se uzme kao metafora, a kada to isto kaže naučnik, najveći broj ljudi se na njega roguši, jer im je dirnuo u ponos.
Svjestan sam da ću se i ovom knjigom dojmiti kao: „jedna slamka među vihorove“, a to je zbog toga što „moje pleme snom mrtvijem spava / …/ O kukavno Srpstvo ugašeno“, sada i više nego onda kada Njegoš ovo konstatovaše. Onda (u XIX vijeku) bilo je bar nade da će se srpsko nacionalno pitanje jednom adekvatno riješiti. U međuvremenu, nakon brojnih snoviđenja, i u duhovnom i u političkom smislu, te poraza u besmislenim ratovima, i nada je iščilila, ali u meni je nadanje da je, uprkos svemu, vrijedno truda učiniti pokušaj duhovnog buđenja Srba iz mrtvog sna. Poduhvat, rećićete, nerealan i sasvim izvjesno neizvodiv, posebno u ovo vrijeme, kada civilizacijski tok ide suprotno. Slažem se da je trenutno to tako, ali kao revolucionar iz '68. – naš moto je bio: budimo realni, tražimo nemoguće – ovim činim još jedan u nizu pokušaja u tom smislu. Međutim, ako bi to, nekim čudom, bilo postignuto, tada bi nam mnogo štošta postalo jasnije i bili bismo spremniji prihvatiti realnost ovakvu kakva je, a da, pored toga, ostanemo ono što jesmo, ili mislimo da smo, i, što je mnogo bitnije: da postanemo ono što možemo postati, a o čemu nemamo skoro nikakvu predstavu da je to izvodivo, iako bi bilo postizivo ako bismo smogli snage da se izbavimo iz nesvjesnosti kompleksa, koji nam, pored ostalog, priređuju malignu hipertrofiranost ega, što nas, u pravilu, čini slijepima za opštenacionalne interese. A kada, idući kao slijepac bez bijelog štapa, glavom lupnemo o zid, potom ogromnu energiju traćimo na to da dokažemo i sebi i drugima kako nam je zid podmetnut i da krivica nije bila do nas nego do onih koji su nam zid poturili. Srbi shvatite dubokoumnost Ničeovih riječi: „Neka vam na čast služi ono kuda idete, a ne odakle ste došli!“ Znači, ono što možete biti, ako dubinskopsihološki poradite na sebi, a ne ono što ste bili, jer srpska prošlost je strašno tragična i od njenih posljedica u našoj podsvjesti se trebamo oslobađati – osvješćujući je – ili nam pretstoji nestanak.
(Nekada će ova knjiga u odnosu na one koje će, nadam se, nastati, njome to potstaknuto, biti slična prvom Fordovom modelu auta u odnosu na ove savremene i sofisticirane automobile. Motor Fordovog auta startan je pomoću kurble, na koju će u ovoj knjizi poprilično asocirati fusnote i endnote. Pa, dok knjigu budete čitali, ponekada se sjetite koliko bi Fordov model T, prvi automobil za širi krug korisnika, bio neadekvatan na današnjim putevima i našim potrebama, kao i to kako bi sadašnji sofisticirani modeli automobila izgledali na putevima s početka XX vijeka).

Motiv da napišem ovu knjigu je da Srbima pokažem koja je naša osnovna nacionalna bolest i kako bismo se od nje mogli otpočeti liječiti. Mnogi umni Srbi su pominjali srpsku neslogu kao jednu od tipičnih osobina srpskog karaktera, a koliko znam ovo je prvi slučaj da neko kod Srba pominje pojam nacionalne bolesti.Neki svjetski filozofi, etnolozi, antropolozi, sociolozi, psiholozi, psihoanalitičari i dr., pisali su o nacionalnom karakteru (From i o društvenom karakteru), skupu psihičko-karakternih osobina koje su zajedničke za najveći broj ljudi određene nacije ili grupe. Međutim, ne postoji relevantna naučna metodologija pomoću koje bi se moglo bespogovorno kazati da bilo koji narod ima takav i takav karakter, pa u radovima na ovu temu pretežno nalazimo impresije autora o preovlađujućim osobinama naroda o kome pišu. Za dijagnosticiranje bilo kog naroda nema nikakve naučne metodologije sem, slično kao u medicini, kada se na osnovu određenim simptoma prosuđuje o kojoj bolesti bi moglo biti riječ, a kod naroda postupci bi se mogli uzeti kao simptomi u medicini. Ovo treba shvatiti tome slično i kao esejistički pristup neistraživanom uz pomoć znanja i ličnih spoznaja. A slažem se s akademikom Jovanom Raškovićem, da „pošto počiva na mitu, historijska sudbina srpskog naroda ne može se racionalno objasniti“.
(Tokom Drugog svjetskog rata Ričard Brikner i nakon rata K. G. Jung pisali su o nacionalnoj bolesti Njemaca. Brikner je smatrao da Njemci boluju od paranoje, a megalomanija je jedan od vidova ispoljavanja paranoje. (Vjerovatno je to posljedica toga što su se Njemci nacionalno ujedinili tek 1871. g). Jung je dijagnosticirao da Njemci pate od histerije, istog oblika neuroze od kojeg je, po njemu, bolovao i Hitler. Pošto svaki neurotičar, koji pati od neke vrste neuroze ima bar natruse ili i simptome i nekog od ostalih vidova neuroze, može se uzeti da su i Brikner i Jung u pravu, kada je riječ o tome od čega su bolovali Njemci. Viđeni iz jednog ugla oni su se doimaju ovako, a posmatrani iz drugog, stekne se utisak da kod njih preovladavaju drugačiji simptomi neuroze. Vrlo je sličan slučaj i sa Srbima, pa ne treba čuditi što su niti odnosa ova dva naroda, naročito u XX vijeku, iako nisu susjedi, vrlo isprepletene i zapetljane, skoro nekako slično kao sado-mazohistički erotski odnosi. Njemci su ih pri rasturanju SFRJ, radi osvete Srbima, raspetljali, po Srbe na tragičan način. ^2* Jung je 1945. godine pisao: „Njemac neće i ne može da prihvati da je ono što jeste. On ne može da izdrži vlastitu krivicu, kao što nije mogao da je ne izazove. On će da iskoristi svaki vid samozavaravanja samo da bi izbjegao da se suoči sam sa sobom“. Umjesto suočenja sa sobom, Njemci su svoju dugu Sjenku bacili na Srbe.

Srbi, nakon strašnih ratnih poraza, ne mogu da se suoče sa sobom. Motivi Njemaca da započnu Drugi svjetski rat i Srba da učestvuju u ratu uslovljenom rasturanjem SFRJ bili su sasvim različiti. Kada su evropski moćnici bili pristali na Njemački plan o rasturanju Jugoslavije, srpsko rukovodstvo je pripremalo svoje javno mnjenje da se postojeća država mora održati po svaku cijenu, što je bio neostvariv cilj, s obzirom na novonastalu konstelaciju među svjetskim moćnicima, a za taj cilj rukovodstvu su sadržaji iz srpskog nacionalno nesvjesnog bili glavni pomagač). ^3*

Bolest o kojoj će biti riječi, bolest je od koje, manje-više, pati svaki čovjek, naročito pri kraju civilizacija, a jedna njena vrsta znakovito se odnosi na Srbe (o čemu kasnije). ^4* Ta osnovna bolest poznata je od pamtivjeka i problemom koji ona čovjeku stvara otpočinje Biblija. Tu bolest Njegoš je izrazio riječima: „biće ona sa svijem užasom / pečatana na dušu čovjeku“. Ta bolest se stručno zove neuroza i znak je zastoja u urođenom nam procesu psihološko-duševnog rasta i razvoja, koji proces, kao uspješan, Jung naziva procesom individuacije,a svrha mu je uspostavljanje (nekada običajno-religijski a sada na naučan način) sklada između svjesnih i nesvjesnih segmenata bića, pri čemu se nesvjesni dijelovi osvješćuju i tako polje svijesti proširuje, što istočna duhovna tradicija, kao najveće postignuće u tom smislu, zove prosvjetljenjem, a dubinska psihologija samoostvarenjem ili samorealizacijom. O istom procesu su govorili Isus i Buda, ali, nažalost, nauk Najvećih Prosvjetljenika zapadno od Indije rijetko je kada bio pravilno shvaćen. Gnostici i bogumili bili su rijedak izuzetak, ali su baš zbog toga od tzv. pravovjernih zatrti zločinima.

Odavno je bilo neophodno da neka umna srpska glava napiše knjigu u kojoj bi Srbima bilo objašnjeno zbog čega smo mi ovakvi kakvi smo, „zašto Srbin rado ide u vojnike“, ^5* zbog čega imamo potrebu da uporno radimo u korist svoje štete, što su očiti znaci da nešto s našim mentalitetom nije onako kako bi trebalo biti, da u njemu ima nešto felerično i da se narodu objasni šta je to, kako se ta bolest stručno zove i kako bi se od nje mogli liječiti, pa da potom bude formirana institucija koja bi se brinulo da saopštena spoznaja dovede do našeg duhovnog preporoda, bezčega nam, inače, predstoji rastakanje – nestanak. Očekujući takvu knjigu, a koja se ne pojavljuje, uprkos očitog vapaja za njom, poprilično sam gubio strpljenje i već poodavno otpočeo da se „miješam“ u tuđe (neispunjene) obaveze. Ovdje ću s tim nastaviti, a omogućiću i kratak uvid u već objavljeno, kada to bude komplementarno sad rečenom. U jednoj od knjiga napisao sam (1995. g.) da Srbima, ako se ne uspijemo duhovno preporoditi, slijedi sudbina Hazara – nestanak. Kasnije (mislim da je bilo 2002. g.), tokom Beogradskog sajma knjiga, pročitam u novinama da je Milorad Pavić (autor Hazarskog rečnika)izjavio da će Srbi nestati za 100 godina. Koji dan potom naiđe akademik Pavić pored mog malog štanda a ja mu pokažem u svom životnom djelu

Naša joga i prosvjetljenjeistovjetno onome što je on izjavio. On se zbuni i reče: „Tu knjigu nisam čitao“. Valjda je pomislio da pretpostavljam da je svoju konstataciju preuzeo od mene. Rekoh mu da umni ljudi ponekada mogu zaključiti isto i bez ikakve razmjene stavova.

Svjestan sam koliko ću mnogo gnjeva pokrenuti kod školovanih sljepaca i umišljenika, kod onih koji snom mrtvijem spavaju, a misle da su budni, jer oni će reći da je ovo što ću dijagnosticirati kao srpska nacionalna bolest upravo znak našeg, kobajagi, nacionalnog zdravlja. I, glete apsurda! Nažalost mnogi od najumnijih Srba stražare nad „nacionalnim zdravljem“ – pokazaću da je to nad bolešću – a oni nisu svjesni da upravo tako čine da (primirena do podnošljivosti) hronična bolest (mitmanija), njihovom krivicom, poprimila je akutni i pandemijski stadij, kada su oni, uz tada aktuelne političare, što iz mitmanskih razloga, što iz koristoljubivih motiva počeli da na sve načine njome bacaju narodu prašinu u oči. Isus je rekao, a Srbi su to na žalostan način iskusili: „Ako slepac slepca vodi, obojica na kraju padaju u jamu“. Ono što Njegoš držaše za spavanje snom mrtvijem, Isus naziva slijepcem, čovjekom koji nema svjesnost o svom nesvjesnom, a naša bolest je locirana u nesvjesnom dijelu psihe i zato je mi nismo svjesni, dok odgovarajućim postupkom ne osvjestimo dio nesvjesnog koji je moguće osvjestiti; bolesni smo, a to ne znamo, slijepi smo za uticaj naših nacionalnih kompleksa na naše svjesne postupke i zato stalno iznova padamo u jamu. Da bismo se od te nacionalne kobi i zle sudbine oslobodili, radi toga pišem i ovu knjigu, slično iz kog razloga sam pisao i prethodne, a sasvim svjesan da će i ona biti ili prešućena ili ja zbog nje anatemisan.

Anatema slijedi svakome ko se poduhvati da razotkriva neke, od strane svjetovnih i duhovnih moćnika, vjekovima smišljane obmane, koje su, nažalost, odomaćene kao da su istinite. Čudo mi je da niko ranije nije osjetio potrebu da o ovome što ćete ovdje čitati ovako otvoreno progovori i tako pokuša narodu otvoriti oči.

Kao da su svi oni koji su ovo trebali učiniti stalno imali na umu Čehovljevo zapažanje da je potrebno da društvo upozna sebe i da se zgrozi. Kada čovjek spozna šta sve nosi u svojoj podsvjesti, on prvo mora da se zgrozi nad sobom samim, a kada se počne oslobađati od prevlasti tih (ranije) nesvjesnih sadržaja (stručno: Sjenke), pa još ukoliko postane svjestan mehanizma projektovanja Sjenke, on se počne sebi doimati slično kao neko ko je bio bolestan od neke neizlječive bolesti, pa nekim čudom ozdravio.

U kontekstu Jungovog zapažanja, uzetog za moto ovog dijela, Srbi više nemaju nikakve mogućnosti da sadržaje svoje Sjenke (nacionalno nesvjesnog, što je u svakom pojedincu manje-više dio njegovog podsvjesnog) projiciraju na druge i krajnje vrijeme je da se suočimo sami sa sobom, to jest pogledamo se (kao) u ogledalu, a od toga, ako se izvede valjano, nema ništa korisnije za pojedinca, pa time i za naciju,^6* ali ni mučnije. Muka je u tome što trebamo privesti u svijest onaj dio sebe koji iz nesvjesnog (iz sfere kompleksa) na nas djeluje destruktivno i koji nas, dok ga ne osvijestimo, čini neurotičarima, to jest u sebi pocjepanim, zbog čega naše svjesno (racionalno), posebno u kriznim situacijama, biva preplavljeno kompleksima (iracionalnim sadržajima).^7*
Najveći broj ljudi (sa visoko obrazovanima je, nažalost, isto, a razumljivo da izuzimam usko stručne za tu oblast) nisu samosvjesni da pored svjesnog, koje čini svega oko 5-8%, u nama, u našoj psihi, ima ogromno polje nesvjesnog, koje takođe na svoj način aktivno učestvuje u našem životu, u psihičkom smislu viđeno, to je najočitije u snovima. Najveći čovjekov problem od našeg nastanka – kao od Boga nam zadat da ga rješavamo tokom života – jeste da uspostavljamo skladan odnos između vrlo različitih a komplementarnih segmenata svog bića. Prvo tijela i psihe, a drugo u okviru same psihe između svjesnog i nesvjesnog. ^8*

U drevnim civilizacijama, a nekada i u našoj, za to se brinula duhovno-običajna tradicija. Pojedinac je njome dobivao zadate mu koordinate, kako bi znao da se orjentiše u polju nepoznatih mu predjela nesvjesnog. Od kad je naša civilizacija zaturila „koordinate“, koje su pojedinca upućivale kako da izađe nakraj sam sa sobom, pojavio se zastrašujući konflikt između svjesnog i nesvjesnih dijelova čovjekovog bića, a taj konflikt stručnjaci nazivaju neurozom. Neuroza, kao pojava, koja čovjeka prati od našeg nastanka, prikazana je u mitovima i velikim književnim djelima, a nauka ju je kasnije potvrdila i objasnila. Sve religije i, na njihovim osnovama, civilizacije otpočinjale su djelotvornom poukom čovjeku kako da on u sebi uspostavi odgovarajući sklad, a u krizu su upadale i potom, prije ili kasnije, nestajale kada bi se početna spoznaja i pouka okamenjivala i postajala nedjelotvorna. Naša civilizacija je, u prvom redu smišljanjem raznih perfidnih načina eksploatacije čovjeka od čovjeka, i inaugurisanjem materijalističkog pogleda na život u kome je novac i materijalno bogatstvo najveća vrijednost, zapala u duhovni ćorsokak, bez obzira na tehnički napredak. Zbog toga sada cijeli svijet stoji pred opasnošću samouništenja, čak ako nagomilano nuklearno oružje i ne bude u širim razmjerama upotrebljeno. Ako čovjek iz ove civilizacije ne uspije zakoračiti u kulturu i civilizaciju u kojoj će samospoznaja biti osnovni cilj ljudskog života – a sada je taj cilj suprotan, samonesvjesnost – kraj našoj civilizaciji uskoro pretstoji. Samonesvjesnot čovjeka u našoj civilizaciji čini da je Hobsova izreka čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), kako reče i Jung „jedna tužna ali večno važeća izreka“. Sada svijetom vladaju tipovi ljudi koji su u drugim civilizacijama (daleko humanijim od ove naše) držani pod, kakvim-takvim, vidom civilizacijske kontrole. (O ovome poučno je pisao Šeldon).^9*
Biblija sadrži upozorenje da je prvobitne mitološko-simboličke spoznaje (svojevremene „koordinate“) potrebno s vremena na vrijeme osavremenjivati, ali teolozi, nažalost, postupaju suprotno, iako im je Jung predložio da hrišćansku dogmatiku predstavljaju simbolično, a ne kao stvarne događaje, što oni to nikada nisu bili. Mitološko-simboličke spoznaje su nekada i mogle imati ljekovit duhovni uticaj na neke, nikada ne na sve ljude, ali su one u ovocivilizacijsko doba izgubile pozitivno dejstvo na najveći broj populacije, pa čak i one koji sebe smatraju religioznim. Od prosvjetljenih ljudi (kojih, u pravilu, među sveštenicima i teolozima nema) ima pojedinačnih upozorenja i pouka – među koje pokušaje spadaju i moje knjige – kako da se savremeni samoizgubljeni čovjek samospozna i samopronađe, ali opšte sistematične pouke nema, što je i čudno i tragično.

Na primjer, kada je Ajnštajn objelodanio svoj nauk bilo je vrlo malo onih koji su bili u stanju shvatiti ga, a danas ga poimaju i darovitiji gimnazijalci, zahvaljujući tome što im se on predstavlja na njima pojmljiv način. A šta i kako bi bilo da su neki naučnici, uzmimo, koji nisu taj nauk bili u stanju shvatiti, od svog neznanja stvorili dogmu i instituciju u simbiozi s vlašću i tako Ajnštajnov nauk (na nerazumljiv način) prenosili drugima, a da bi svoje neznanje prikrili, zatirali one koji su taj nauk pravilno shvatili? Dobili bismo nešto što bi bilo vrlo slično hrišćanstvu; čiji sveštenici vjernicima trabune o Isusovom postignuću – prosvjetljenju – na dogmatski, te zbog toga i njima i vjernicima, na nerazumljiv način. To je osnovni razlog zbog kojega se čitav svijet nalazi pred civilizacijskim sunovratom. Nadam se da će umjesto sunovrata uskoro, svakome ko se svojski potrudi da se upozna s naukom i poukom savremenih prosvjetljenika, postati dostupno postignuće prosvjetljenja, na koje je ukazivao i Isus i ostali Veliki Prosvjetljenici, a što bi za svijet bilo spasonosno.

Neurotičar je onaj kod kojega konflikt svjesno - nesvjesno prevazilazi stanje koje se smatra uobičajenim, iako ni uobičajeno ne znači da je normalno stanje, osmotreno s gledišta bogomdanim nam mogućnosti. Npr. na čelu Amerike su bili Buš Stariji pa Mlađi, a oni su tipični neurotičari, ali u najneurotičnijoj „naciji“ svijeta to nije bilo nešto što bi bilo prepoznato kao neobično.
Neurotičar u kriznim ne/prilikama posebno izgubi moć zdravorazumskog ponašanja, jer tada je najteže uspostaviti, kakav-takav, razuman odnos između svjesnog i nesvjesnih sadržaja, koji se posebno u takvoj prilici uznemire, a njihovo uznemiravanje dodaje im energiju, čak strašno razorne moći i neurotičar šta god da tada čini adresira dugoročno na svoju štetu. (Za ovo je eklatantan primjer Hitler, koji je bio oličenje neurotičara i kad ga je spopala ideja da Njemci, uz ortake, zavladaju svijetom, sve što je činio dugoročno je adresiravao na štetu svog naroda.^10* Hitler ne bi mogao onako zaluditi najracionalniju naciju Evrope da nije znao kako pokrenuti nesvjesne sadržaje u svom narodu). Jung je pisao da je Hitler za Njemce bio lik u ogledalu njihove histerične nacionalne psihe. Slično tome, Slobodan Milošević je bio „ogledalo“ za brojne Srbe u kome su oni vidjeli svoj, kompleksima bremeniti lik. Kompleksi (kojih nismo svjesni) najsličniji su priobalnom morskom kamenju. Za vrijeme plime kamenje je nevidljivo i izgleda da ga i nema. Oseka ga učini vidljivim, slično kao što krizna situacija izbaci manifestaciju kompleksa. ^11*

Poseban je problem što neurotičar, iako zbog svoje boljke pati, on je u nekim slučajevima nije svjestan, a prvi korak pri liječenju bilo kog bolesnika je uspostaviti dijagnozu, utvrditi od koje bolesti on boluje. (Srbi su neurotični, bremeniti kompleksima, na jedan, a Amerikanci na drugi način, pa nije čudo što je jači „luđak“ prelomio kičmu slabijem, zbog toga što se slabiji drznuo da neuporedivo jačemu čačne u planove, pa time i u komplekse, probajući tako „liječiti“ sopstvene, pa i na taj način očito pokazao kako s njim stvari stoje u vezi njegovog psihičkog zdravlja).
Kao i mitologije i književnost, medicina poznaje više vrsta neuroza. Dijagnoza se, svakako, uvijek utvrđuje za pojedinca, ali ako pretežan broj pripadnika nekog naroda podliježe istoj dijagnozi, koja je posljedica nacionalne duhovno-istorijske stvarnosti, onda se ta dijagnoza (bar uslovno) može dati i za taj narod, a u okviru njega, razumljivo, ima pripadnika koji su u manjoj mjeri od većine žrtve nacionalne pošasti. Srbi su, nažalost, eklatantan primjer naroda za koji se može dati dijagnoza: neuroza sudbine.
Stručnjaci neurozu sudbine definišu kao: „Pojavu niza 'slučajnih' nesrećnih događaja u životu nekog pojedinca, koji to doživljava kao svoj kobni usud. Baš kao da neka mračna viša sila upravlja životom takvog 'baksuznog' pojedinca njemu se neprestano dešavaju, uprkos njegovoj volji, gotovo iste žalosne i nesrećne pojave (...); dešavaju mu se iste kobne, promašene ljubavi, sklapa neuspele brakove, ponavlja mu se neočekivana izdaja bliskih prijatelja, itd. Neurozu sudbine Frojd je uzeo kao jedan od dokaza za postojanje prisilne težnje za ponavljanjem. Ova prisila ponavljanja upravo nesrećnih događaja u slučaju neuroze sudbine može biti izraz nesvesne mazohističke težnje, odn. potrebe za kaznom, koja je opet, izraz nagona za samodestrukcijom. Nesvesna težnja za samokažnjavanjem, mimo svesne volje neurotičara, organizuje celokupni njegov život, te on onda sve nesreće doživljava kao delo neke mračne, okrutne sudbine koja se na njega okomila“. (Žarko Trebješanin, Leksikon psihoanalize, 158 strana).
Govoreći o neurozi sudbine Frojd (kao da je Srbe posmatrao na kraju XX v.) veli: „Postoje ljudi koji u svom životu bez ispravke ponavljaju uvek iste reakcije na svoju štetu. Neke ljude kao da proganja neumitna sudbina, dok podrobnije ispitivanje otkriva da oni sami sebi kuju tu sudbinu i ne znajući za to“. ^12*

U kontekstu naučnog zapažanja pogledajmo se i upitajmo: zašto mi iz vijeka u vijek, od generacije do generacije, sebi kujemo zlu sudbinu, zašto robujemo fatalizmu, a uvijek za to okrivljujemo druge. Istina, drugi su se vjekovima koristili našom neslogom. Nesloga srpskih velikaša, nakon Dušanove smrti, osnovni je uzrok srpskog kosovskog poraza, koji je bio posljedica, kako ćete čitati, maričke pogibije, a ona je bila rezultat ofanzive koju su braća Mrnjančevići, Balšići i knez Lazar neposredno prije Maričke bitke bili organizovali protiv Nikole Altomanovića, koji je i stasom i umom i odlučnošću jedini podsjećao na Dušana Silnog. Zašto su Srbi davno u nacionalni grb stavili četiri S (Samo Sloga Srbina Spa¡ava), ^13* a kada su u pitanju opštenacionalni interesi stalno ostali nesložni kao niko drugi? Zašto se kaže da dva Srbina o istom događaju, pojavi ili ideji imaju tri različita stava? Zato što ne poznajemo sebe, što nemamo pojma o načinima djelovanja nesvjesnog (u okviru kog segmenta i nacionalno nesvjesnog), te uticaju kompleksa na odluke i postupke svjesnog!
Da li u gore citiranom o neurozi sudbineprepoznajete ono suštinsko što karakteriše srpsku istoriju od doba Nemanjića pa do sada? ^14* Ako ne prepoznajete, u tom slučaju posebno trebate nastaviti s čitanjem, ali ne radi toga da biste bili uvjereni u istinitost onoga što vam se sada takvim ne čini, već da biste došli na ideju da se trebate liječiti od neuroze sudbine i tako, prvenstveno tako, jer na ikoji drugi način je nemoguće, učiniti nešto spasonosno za sebe, svoj narod i njegova buduća pokoljenja. ^15*

§

Tada mnogi od učenika Isusovih koji slušahu rekoše:
ovo je tvrda besjeda! ko je može slušati?
Jovan: 6/60

Za ovu knjigu mnogi će reći da je žestoka, užasna. Možda je! Već pretpostavih da će ona s početka biti nedopadljiva, kakav je obično slučaj sa svakom knjigom kojoj je namjena da pouči, a ne da zabavi; da čitaoca uputi da bude što bliže svom Središu, a ne što dalje od njega. Neki će pričati da je i najobrazovanijim teška. Da, biće! Naročito onima koji se ne žele uputiti u suštinsko znanje i onima koji spadaju u one kojima je odbojno sve što ne podilazi njihovoj sujeti, što ne tetoši njihov hipertrofirani ego. Ona će, ako je i ne pročitaju, posebno biti mrska onima koji su bili poltroni Titovog režima. Vrlo interesantna će biti onima skromnog obrazovanja, a oni će često trebati zaviriti u riječnike i enciklopedije, ali zarad izuzetne poučnosti vrijedi se potruditi. (O onome što je većini najmanje poznato i najteže pojmiti biće ponavljanja, što zbog moje sklonosti k tome, što radi toga da se isto vidi iz drugog ugla, a i zbog kraćih izvoda iz sopstvenih knjiga).

Iako je pišem s namjerom da bude poučna, ponešto će u knjizi trebati „pročitati“ u smislu izreke „šta je pisac htio da kaže“. Na početku navedoh Njegoševo „junaku se češće puta hoće / vedro nebo nasmijat grohotom“. Na osnovu toga mogli ste pretpostaviti da sebe smatram svojevrsnim junakom. To potvrđuje svaka moja knjiga, a najočitije Moralna zora rudi nad Durmitorom. Kada se junaku kukavice, da bi prikrile svoje sljepilo – slično kao kada se dvorjani ulaguju kralju i govore da mu je krasno novo odijelo, iako je kralj go – smiju grohotom, on zna da im se doima kao da je budala, ali zna i to da su oni umno obogaljeni, zato što misle da „vide“, iako su „sljepci“. Uz srpske političare, školovani umni sljepci – među njima posebno neki akademici i vladike - episkopi (patrijarh Pavle je u posljednjoj deceniji XX vijeka bio već star, pa se samo imajući to u vidu može unekoliko imati razumijevanje za velike greške koje je činio) – najodgovorniji su što nisu na vrijeme prozreli tok svjetskih događanja.
Tokom dvodecenijskog disidentsva za vrijeme komunističkog, a perfidnog totalitarnog režima, te kasnije još gore vrste institucionalizovanog nemorala, iskusio sam da ako čovjek želi biti slobodouman, posebno u za demokratiju nedoraslom društvu, kakvo je bilo naše i još uvijek je (jer onaj ko karakter ima ne može ga zamijeniti kao što se mijenja odijelo), on mora biti stalni oponent onome što je zvanično, a Zvanično, samo po sebi i sebe radi, guši slobodoumnost. Sada vrlo obrazovani ljudi, nažalost, često pristaju da se prodaju Zvaničnicima, a intelektualac se od takvih razlikuje po tome što njegova ljubav za slobodoumnost nema cijene i, samim tim, nije na prodaju, pa ju je nemoguće kupiti.
Svrha mojih knjiga je da čitaoce upute da postanu slobodoumni, ali da bi neko to postao taj prvo treba postati individua. U Titovom režimu biti individua značilo je uzeti krst na koji će vas „Pilat“ i Gomila razapeti. Na tom „krstu“ sam proveo dvadesetak godina, ali ne kao prikovan, već samo privezan i nikada se nisam pokajao zbog toga. Svoje prkošenje Titovom režimu doživljavao sam kao ličnu slobodu, a poltronstvo drugih tom režimu kao ropstvo. Bez vezanosti za „krst“, pitanje je da li bi bilo mog duhovnog postignuća – prosvjetljenja – iintelektualnog djela.
Postati individua ne podrazumijeva biti i disident, kao ni obrnuto, jer mnogi disidenti nisu bili individue, već prikriveni kratofili, osobe žedne vlasti. Da bi se shvatilo šta je to individua prvo čovjek treba postati svjestan da je, takav kakav je, samo pripadnik Gomile, šarafčić u nekoj od megamašina. I ovdje ću uputiti na to kako se postaje individua i, čak i više od toga: ličnost, ali ne u uobičajenom smislu te riječi, već u onom kako taj pojam definiše Berđajev, a to je: kruna duhovnog rasta koja ukrašava biće individue. Da bi to neko postigao taj treba otvoriti škure, drvene kapke, na prozorima svoje zamračene „sobe“. Ali pošto su „baglame“ od škura zarđale, biće vam potrebno strpljenje i sredstvo za podmazivanje; to su druge knjige, dok baglame prorade i svjetlost osvješćenog nesvjesnog se pojavi, slično kao jutarnje sunce u maglovitoj dolini i podigne maglu uz brda do njenog nestajanja. Knjiga nema poglavlja, naslove i podnaslove, jer ono što slijedi se nadovezuje na već rečeno, te je potonje nemoguće pojmiti bez upoznavanja s prethodnim, slično kao i u romanima. Ona nije ni pisana, niti je prelom obavljen tako da bi izgledala kao dopadljivo štivo, već naprotiv. Pojedine cjeline biće razdvojene znakom koji prethodni dio odvaja od narednog. Prikladne izreke umnih ljudi, kao moto za ono što slijedi, naći će se ispod znaka.
Ne želim vas zaplašiti nekom visokoučenošću, iako se to možda već dogodilo. Ovo što ćete ovdje čitati moći ćete relativno lako razumjeti, ako se u tom smislu dovoljno potrudite. Knjiga treba da vas pouči, a ne da vas zabavi, i to pouči o onome što je najteže, ne samo pojmiti, već i o sebi prihvatiti. Služiću se pretežno induktivnom metodom, gdje se na osnovu pojedinačnih fakata izvode opšti zaključci, ali ponekada i deduktivnim metodom, kojim se na osnovu opštih slučajeva izvode pojedinačni zaključci.
Srbi najrađe čitaju knjige koje podilaze njihovoj sujeti, što podsjeća na pokušaj liječenja svraba češanjem, i one u kojima se za sve loše što nas je snašlo optužuju drugi (ponovo pročitajte tekst od Junga spočetka). Ovdje ćete imati priliku vidjeti naličje srpskog lica ili „gene“ koji su nas oblikovali ovakvima kakvi smo.
Pošto ćete vjerovatno kada knjigu pročitate poželjeti ili čitavu ili neke dijelove pročitati ponovo, preporučujem vam da odmah višebojnom olovkom na marginama činite odgovarajuće zabilješke i naznake, markirate dio teksta, ili pri kraju knjige upišete strane na kojima je nešto posebno, proučavanja vrijedno.
Vidjeste da fusnote sadrže digresije i dodatna objašnjenja. Nemojte ih preskakati, jer se u njima nalaze važna objašnjenja. Iako upoznavanje s njihovim sadržajem otežava čitanje knjige, to znatno doprinosi razumijevanju njene poruke i pouke.Moj način pisanja karakteriše da su fusnote paralelan tekst osnovnom i on bi se bez upoznavanja s fusnotama doimao nepotpuno, osakaćeno.
Istu svrhu imaju i Endnote, koje su u Dodatku. U njima su kratki izvodi iz mojih prethodnih knjiga, a biće ponekada sada napisano ponešto, kada se ukaže potreba za dopunom. Treba ih čitati nakon broja koji na njih ukazuje, pošto se s njihovim sadržajem smisleno upoznati prvenstveno u naznačenom kontekstu.
Brojevi endnota su, uočljivosti radi, drugačijeg fonta od fusnota. U početku redosljedno čitanje osnovnog teksta, fusnota i endona, izgledaće vam kao da igrate šahovsku simultanku ili istovremeno razgovarate sa najmanje tri žustre osobe, ali uskoro ćete se na to navići i uvidjeti, što saopštava i moto, da je u ovoj knjizi, slično kao i u životu, „sve jednostavnije no što se može zamisliti, a u isti mah isprepletenije no što se može pojmiti“ (Gete).
Ispred ili iza citiranog iz knjige Moralna zora rudi nad Durmitorom, koja ima četiri izdanja, a dva su proširena, pisaće neka godina (na primjer 1999.) … i to će ukazivati koje godine je citirano napisano. Ovdje će citati biti preuzeti iz posljednjih izdanja mojih knjiga, a u Dodatku biće naznačeno kada su pisane. Citate iz svojih knjiga označavaću ovim navodnicima: «…».
U Prilozima su faksimil posvete mi na jednoj knjizi. Dok je budete čitali sjetite se da je jedan pisac rekao: trampio bih sto sadašnjih čitalaca za jednog koji će me čitati nakon sto godina; te faksimil kartona Vojislava Šešelja iz Službe državne bezbjednosti, u kome se vidi da me je špijunirao 1979. g. za tu Službu, dok smo bili asistenti Univerziteta u Sarajevu, zatim izvodi iz jednog intervjua za Slovenske novice i posljednje jedan tekst, povodom smrti pape Jovana Pavla II, koji su redakcije novina odbile da objave.
U spisku citirane literature vrlo je malo knjiga. (Moja biblioteka – jedna od najkompletnijih i najobimnijih privatnih u Sarajevu – kao i neobjavljeni rukopisi nestali su u ratnoj pošasti u BiH, pa se zbog toga može dogoditi da neki podatak koji navodim po sjećanju, možda, nije besprjekorno tačan). Kada iza citata nema oznake odakle je uzet (npr. 20/150, objašnjenje o ovome će uslijediti) znači da je preuzet (nekada i posredno) iz knjige koja nije u spisku literature. Citati od Njegoša su iz Luče mikrokozma (pretežno) i Gorskog vijenca (rjeđe). Citati iz Biblije označeni su uobičajeno: M.: (po Mateju), L.: (po Luki), J.: (po Jovanu).
Knjiga će zbog brojnih citata iz ranije objavljenih knjiga unekoliko sličiti nekoj hrestomatiji na odabranu temu. To će, nadam se, biti interesantno pročitati sada sa određene vremenske distance u odnosu na vrijeme kada sam to pisao. Ujedno time ću pokazati da kod mene nema onoga što se imenuje kao „naknadna pamet“. Sposobnost gledanja ispred drugih navodilo me je da budem najvispreniji prikazivač i najoštriji kritičar gluposti, često smišljenih obmana, koje se narodu, onda kada se to čini, poturaju kao mudrost. Ali smišljene obmane, sa svrhom da se živi na račun drugog, nisu nikakav naš, već je to, nažalost, opštecivilizacijski izum, što se, u pravilu, događa posebno pri kraju civilizacija.
Ovo je jedina knjiga koju sam dopunjavao i redigovao, a to nije moj način pisanja, pa zbog toga u njoj ima i nenamjernog ponavljanja, zbog čega se čitaocima bolje memorije izvinjavam. Ni ova moja knjiga nije lektorisana,a poznato je da je autor najlošiji korektor. Izvinite zbog štamparskih greški, kojih će biti!

ISBN 978-86-913077-0-7

Ovo je jedina knjiga u kojoj ima izdvojeno ukratko o autoru. Neki dodatni podaci iz autorove biografije nalaze se u ovoj knjizi.

NAPOMENA: U nastavku teksta fusnote idu sa numeracijom koja slijedi gornji tekst ali u knjizi imaju numeracije koje odgovaraju knjizi.

Dragi čitaoci,

Imali ste priliku saznati početak knjige Srbi, oglednimo se! opstati ili nestati?, a radi iole jasnije predstave o ovoj knjizi pružam Vam priliku da saznate, ukratko, još jedan isječak iz njenog sadržaja, koji će vam pojasniti njen kraj, koji će potom uslijediti.

Ovo što ćete čitati je od 57 do 71 strane knjige: (Za svaki slučaj pripremite čašu vode i kocku šećera). 

Pored osnovnog objašnjenja o prosvjetljenju, u ovoj knjizi, saznaćete nešto, na jasan način rečeno, i o opštim, dakle i vašim mogućnostima u pogledu dostizanja prosvjetljenja, a zbog, zvanično, skoro nikakve pouke o tome, one ostaju nerealizovane. U nekim religijama, npr. budizmu, taoizmu i zenbudizmu, srž religijske pouke je da čovjek može dostići prosvjetljenje, isto (samo individualno specifično) kao i začetnici tih religija, dok se u hrišćanstvu (zbog Pavlovog izokretanja Isusovog nauka) i u islamu takva mogućnost smatra bogohulnom. One vjernike upućuju na poštovanje pravila, kanonom propisanih, i na to da ako ta pravila poštuju da će zagrobno zaslužiti nagradu od Boga. Ovo je najveća laž kojom sveštenici obmanjuju vjernike. Samo tokom života na ovom svijetu čovjek može duhovno napredovati do spoznaje Praslike Boga, Sopstva u sebi, ali ako bi sveštenici ovo priznali oni bi tada svojim primjerom vjernicima to morali pokazivati. Projektujući spasenje u zagrobni život – što se svodi na narodnu krepaj kenjče dok otava rodi – sveštenici vjernike obmanjuju slično kao što su komunisti tumačili Marksovo učenje o socijalizmu kao prelaznom društvenom obliku do komunizma, koji su tumačili kao raj na zemlji, a oni su sebi taj raj već bili stvorili u socijalizmu, zbog čega se taj njihov "komunizam" stropoštao u ambis.

U hrišćanstvu imamo ono što se zove Imitatio Christi (oponašanje Hrista), što je zavaravanje, jer Bog stvara samo originale, kopije nikada. Jevanjđelje savjetuje: "Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen otac vaš nebeski" (M.: 5/48). Ovdje je riječ savršen pogrešno upotrebljena. Nema čovjeka koji može postati savršen, a ni Bog nije savršen. Ni Veliki Prosvjetljenici nisu bili savršeni. Najviše što čovjek može postići je da postane jedinstvo suprotnosti.Sveštenici, ponekada, nastoje da se pokažu kao da su savršeni, ali ih onda neka, naoko sitnica, otkrije da su lažovi.   Ako bi neki hrišćanski sveštenik doživio prosvjetljenje i rekao da je postigao isto što i Isus (postao po gore navedenom zahtjevu: savršen) ili muslimanski što i Muhamed, bio bi od vjerske institucije proglašen za nenormalna ili bi bio izopšten. (Iz ovog razloga o svom prosvjetljenju ništa nisam rekao ni jednoj osobi sve dok nisam o tome objavio knjigu). U neznanju da svaki čovjek može postati prosvjetljen, a može, ali ne lako, nalazi se najveća tragičnost i samoizgubljenost čovjeka civilizacija nastalih na temeljima hrišćanstva i islama i glavni razlog je vjekovnog i groznog animoziteta njihovih sveštenika i vjernika.

Religije molitve od vjernika zahtijevaju da budu imitatori, što jesu i sveštenici, a tako čine zbog kratofilije, zbog želje da religijskom aktivnošću obavljaju biznis. Imitatorstvo zaustavlja duhovni rast i razvoj slično kao što normalan fizički rast remeti nepravilan rad hipofize. Vjernici zbog toga ostaju duhovni bogalji, toga potpuno nesvjesni; nesvjesni šta propuštaju zbog toga što im njihova religija ne omogućava da stalno i do kraja života se duhovno uzdižu. A da bi bilo koja religija to svojim vjernicima omogućavala, prvo bi njeni sveštenici trebalo da žive sa istim životnim ciljem. Međutim, oni se nakon zaređivanja posvećuju svojim aktivnostima i, u pravilu, tu prestaje njihov duhovni razvoj, čak ako ga je ranije i bilo. Kasnije oni napreduju u vještini imitiranja i uz pomoć te vještine obmanjivanja vjernika.

Do Jungove spoznaje o čovjekovoj mogućnosti dostizanja prosvjetljenja kao prirodnog stanja, što ono jeste, prosvjetljenje je bilo, a za neuke zapadno od Indije je i sada, obavijeno religijskom dogmom kao (mistično) stanje duha, kojim je Bog darovao jedino mesiju, božijeg poslanika određene religije, a svaka od njih tvrdi da je njen mesija posljednji, što je laž, laž koja se spoznaje prosvjetljenjem, nakon čega se o prosvjetljenju može govoriti tako da svako poima umom o čemu se govori. Poima riječi, ali ne znači i da je u mogućnosti da o prosvjetljenju stekne pravu predstavu, pošto se "psihološki može razumeti samo ono što je čovek lično iskusio". Rekoh da djetetu ne možemo nikako predstaviti zadovoljstvo koje se doživljava seksualnim odnosom, a da ono shvati da je to nešto više od zadovoljstva koje njemu pruža ukus omiljenog slatkiša ili onome ko nikada nije osjetio miris ruže, nemoguće je ni pojmiti kakav je taj miris, osim posredno uz poređenje s mirisima koje poznaje. Umom i intelektom se poima, zaključuje i stiče znanje, a osjećajnom funkcijom kroz lično iskustvo spoznaje. (Hegel reče, da ono što je poznato, samim tim ne znači da je i spoznato). Znanje možemo steći u školi i na univerzitetu, a i uz pomoć knjiga, ali spoznaju možemo dati jedino sami sebi.  

Kasnije ćete čitati o samosvjesnosti, do koje se stiže samoposmatranjem i uz to samospoznajom, kao posebnoj latentnoj mogućnosti naše psihe, ali do tog postignuća mi trebamo stići obukom i radom^16*. Svima onima koji ljudima manipulišu, kao što su prvoredno političari, sveštenici, vlasnici kapitala, odgovara čovjekova samonesvjesnost i samonespoznatost, dok, s druge strane, svi prosvjetljenici jedino žele čovjeka uputiti i poučiti kako da dostigne viši nivo svjesnosti od uobičajenog, tj. samosvjesnost. Ova funkcija psihe, u pravilu, nema direktne veze s nečijim obrazovanjem, već jedino sa nivoom ostvarene samospoznaje. 

Prosvjetljenje je iskustvo koje iz temelja preobražava čovjeka; osjećajem božanske ljubavi bivamo tako i toliko preplavljeni da nakon toga sebe i svijet doživljavamo na način koji je proznim jezikom neizreciv. Nešto slično doživljaju srećne zaljubljenosti na pragu adolescencije, s tom razlikom da to stanje ostaje u nama da neugasno zrači. Kad god religija postane duhovno nedjelotvorna, kada ne pruža nadu u iskustvo "nebeske ljubavi", ljudi postanu opsjednui seksom i seksualnost postane jedina radost.

Iskustvo prosvjetljenja se može unekoliko uporediti sa buđenjem iz sna tokom noćne more ili sudskim oslobađanjem nekoga ko je bio lažno optužen za teško ubistvo. (Neke religije čovjeka optužuju da je grešnik od rođenja, a onaj ko im povjeruje da je grešan na način kako ga one ubjeđuju da je, on postaje njihovom žrtvom. To je vrlo slično kao da ljekar pacijenta liječi od druge bolesti, a ne od one od koje on stvarno boluje i tako ga za sebe veže čitav život, nikada ga ne izliječivši. O prevarama sveštenika čućete i od Junga i Oša). Prosvjetljenje, što se može imenovati i precentriravanjem našeg bića iz ega (tamničara duše) u Arhetip Boga, u indijskoj duhovnosti naziva se i mokšom, oslobođenjem (iz okova ega). Prosvjetljenjem mi zadovoljavamo svoj osnovni duhovni nagon, a sve dok se to ne dogodi mi se moramo osjećati neucjelovljeno (što Isus naziva grešnošću, koji pojam su teolozi potpuno pogrešno shvatili), ma šta drugo postigli ili imali, nekako najsličnije mladoj osobi koja nema priliku zadovoljiti seksualni nagon na prirodan način, ali da bi, koliko-toliko, ublažila napetost, tim nagonom stvorenu, ona pribjegava masturbaciji.

Upražnjavanje vjerskih rituala, na način kako se to čini u ovdašnjim religijama, pokušaj je da se osnovni duhovni nagon zadovolji surogatno i nepotpuno, nekako slično kao i seksualni nagon masturbacijom. Pošto sam i sâm jedno vrijeme to praktikovao, dok nisam shvatio o čemu je riječ, i, potom se uputio ka istinskom zadovoljenju te religijske potrebe ili (savremeno) nagona samoostvarenja, sada iskustveno mogu reći ono što će one koji još nisu shvatili o čemu je riječ zgroziti. Kada se religijski rituali javno pokazuju, posebno na javnim tv servisima – ako po strani i ostavimo da to na indirektan način pokazuje da je u tom slučaju stvarno riječ o teokratskoj državi – to me podsjeća na egzibicionističko ponašanje pri zadovoljenju seksualnog nagona. Dakle, nenormalno i nepotpuno. Ako sveštenici, pa i vjernici, žele da budu viđeni dok se mole Bogu – bilo da se krste i stalno jedno te isto otpjevavaju ili pri namazu, za tu aktivnost neadekvatno obučeni, zauzimaju pololožaje, koji su korisni, ali su kada se javno prikazuju smiješni – znak je hipertrofiranosti njihovog ega; to je dokaz da oni nemaju pojma šta je to stvarna religioznost.

Oldus Haksli je zapazio da "ono što je ritual za javno bogosluženje, to su duhovna vežbanja za privatnu pobožnost. … Ritualističke religije mogu, takođe, i odvlačiti od izbavljenja".

Religijsko osjećanje ili nagon samoostvarenja mogu se zadovoljiti jedino uspostavljanjem veze, intuitivnog ili svjesnog kontakta, s praslikom ili Arhetipom Boga (koji je u nesvjesnom), a to se nikada ne postiže praktikovanjem rituala i grupno, već jedino (intuitivno) molitvom ili (svjesno) meditacijom, a u oba slučaja samo u tišini i nasamo.^17* Ali da čovjek tako obavlja potragu za susret s arhetipom Boga u sebi, on prvo treba imati intuitivnu želju za tim, a potom biti poučen kako da to postigne. Davno sam čuo od jednog katoličkog teologa da je hrišćanstvo religija koja nije primjerena čovjekovoj prirodi. Ako se misli na čovjekovu prirodu kakvu poznaje naša civilizacija, sveštenik je u pravu. Krivo tumačenje Isusovog nauka od vjernika zahtijeva dužnosti, koje nije lako ispoštovati, a, uprkos tome, one nikada ne vode ka cilju – prosvjetljenju.

Ošo, najpoznatiji prosvjetljenik Istoka nakon Bude, s pravom kaže da "najveća šteta koju su religije nanele čovečanstvu je ta što su ga sprečile da pronađe istinsku religiju. Sve one su se pretvarale da su jedina prava religija. Sve svetske religije su uslovljavale ljudski um od detinjstva da veruje da je samo njegova religija – religija u kojoj je rođen – istinska. Hindus veruje da je njegova religija jedina istinska religija, a da su sve ostale lažne. To isto važi i za Jevrejina, hrišćanina, budistu, muhamedanca. Svi oni se slažu u jednoj stvari, a to je da nema potrebe da se pronađe istinska religija; istinska religija ti je dostupna – to je ona u kojoj si se rodio.

Ovo je najveće zlo koje su vere nanele, jer čovek bez istinske religije samo vegetira, ne živi. Ostaje površno biće, ne može da postane jedinstven. Ne zna dubinu sopstvenog bića. Sebe upoznajemo kroz druge, kroz ono što pričaju. Kao što vidimo svoje lice u ogledalu, tako upoznajemo sebe kroz mišljenje drugih ljudi; ne upoznajemo direktno sami sebe. A ljudi od čijih mišljenja zavisimo su u sličnoj poziciji; ni oni ne poznaju sebe. Prava religija neće od vas zahtevati da verujete; prava religija će zathevati da iskusite.Neće od vas tražiti da se odreknete sumnje, već vam pomoći da je produbite kako biste mogli da istražujete do samog kraja. Prava religija će vam pomoći da nađete svoju Istinu", znači da spoznate arhetip Boga u sebi i prosvijetlite se.^18*

Međutim, svjestan sam da će najveći broj ljudi umrijeti a da ovo neće doživjeti. Religije molitve se zovu i pastirskim religijama, a u njima se pastir, sveštenik, samo po onome čime je nakljukan, znači suštinski ničim, osmotren sa stanovišta istinske religioznosti, ne razlikuje od pripadnika stada. Sveštenik je obrazovaniji, često elokventan, zna ritual, ali to sve, u pravilu, nema puno veze s osjećanjem religioznosti, već prije s vjerskim biznisom.

Najveću zbrku oko pravilnog poimanja prosvjetljenja učinili su oni koji su govorili i govore o tom stanju duha, a nisu ga nikada doživjeli. Neprosvjetljeni, koji su uzeli k sebi pravo da tumače riječi prosvjetljenika, ne shvatajući šta čine, utrli su teren za mnoge religijske, pa time i civilizacijske zablude i laži, čijim duhovnim robovima su vjekovima postajale i još su generacije i generacije. U toj činjenici je osnovni uzrok, nakon prosvjetiteljstva, pojave ateizma. Nemam ništa protiv ateizma – njega bi se moglo nazvati i aristokratskim –kada on znači nevjerovanje u Boga, onakvog kakvim nam ga Crkva predstavlja, ali komunistički ateizam je, uz inkviziciju, jedna od najdestruktivnijih ideja našecivilizacije. "Aristokratski" ateizam se pojavio kao reakcija na istrošenost i duhovnu nedjelotvornost crkvenog hrišćanstva. Smrtonosni udarac ateizmu uopšte zadao je Jung. (Ali, bez obzira na to, podižem svoj glas za zaštitu ljudskih prava ateista, koja se flagrantno krše i od strane Crkve i od novopečenih vjernika).

Jung nam je vratio nadu u mogućnost zadovoljenja religioznog osjećanja i čak dostizanja prosvjetljenja na naučan način. Slično kao što se na položaj zemlje u odnosu na druge planete do Kopernikovog otkrića gledalo na jedan a kasnije na sasvim drugačiji način, tako je slučaj, nakon Junga, sa dostignutim stanjem duha koje se naziva prosvjetljenje. Mračna zavjesa, koju su pravovjerni hrišćani, uprkos svjetlovidim spoznajama gnostika, postavili na Isusovo postignuće, pomjerena je i svjetlošću nauke objašnjeno je ono što je predstavljano za neobjašnjivo.

"Duševni neznabošci što nastanjuju Evropu još nisu čuli za hrišćanstvo. Hrišćanstvo mora nužno početi ispočetka, želi li udovoljiti svojoj visokoj odgojnoj ulozi. Dokle god je religija samo vjera i vanjski oblik, a religiozna funkcija nije iskustvo vlastite duše, ništa se značajno neće dogoditi. … Onaj ko to ne zna iz iskustva, može biti veleučeni teolog; o religiji, međutim, nema pojma, a još manje o odgoju ljudi", veli Jung. Jung je, da ga kolege ne bi ismijavale za života, ostavio da posthumno bude objavljeno: "Smatram da sva moja razmišljanja kruže oko Boga kao planete oko Sunca, neodoljivo od Njega privučena. … Bog je svakako za mene bio jedno od najsigurnijih, neposrednih iskustava". To iskustvo je ulazak u gravitaciono polje (Praslike) Arhetipa Boga ili Sopstva, što su samo druge riječi za Isusovo Kraljevstvo Božije u nama (prosvjetljenje), o kome je on govorio učenicima.

Uz praktikovanje hatha joge, Jungovo djelo mi je bilo karta i kompas na putu samospoznaje do prosvjetljenja. Metodologija naše joge upućuje prvo samoliječenju od neurotičnosti i ozdravljenju, a potom ka prosvjetljenju, koje svako normalan, ako se tom cilju posveti može postići na nekom nivou. Međutim, na putu do prosvjetljenja niko nikome ne može dati neku garanciju, već samo uputstvo, a rezultat će zavisiti od prirodnih sklonosti i od načina (volje i upornosti) na koji će uputstvo biti primijenjeno.

Ako vam se čini neobičnim moje pominjanje joge i naše joge, čujte sledeće riječi Miloša Đurića, jednog od najumnijih Srba XX vijeka: "Današnja eonska funkcija Srbije, posmatrana u ekumenskoj perspektivi, nalaže što prisnije dodirivanje srpskog duha sa snovima i vizijama stare i moderne Indije, sa mudrostima starih rišija (prosvjetljenih jogija). Zapadu nedostaje onaj oganj duha i onaj zanos poniranja u sebe koji je osvajao mislioce Indije i koji bi mogao izvršiti lekovit uticaj na savremenog čoveka".

Demistifikovanje prosvjetljenja, koje stanje duha se naziva i kosmičkom sviješću, što sam obavio u svojim knjigama, moglo bi imati ljekovito dejstvo, a to nije ni u kom slučaju neko umanjenje Hrista i ostalih Velikih Prosvjetljenika, već naprotiv, najdjelotvornija usluga Njima, kroz data razumljiva objašnjenja i pouku, na osnovu čega ljudi u pretežnom broju Njihov Nauk mogu pojmiti i prihvatiti bez zabluda i dogmi, čime su taj Nauk opteretili teolozi, vjerske institucije i sveštenici. To kako oni predstavljaju svoje mesije i tumače njihov nauk, teško je, prosvjetljeniku, zamisliti išta što bi od toga bilo više ponižavajuće po mesije. Zamislite da neko jednom o meni, nekadašnjem čobančetu, porijeklom iz nepismene porodice, stvori legendu da mi je od Boga bilo namijenjeno da budem njegov sin, eto, drugorođeni, pošto je Isus, po hrišćanskoj dogmi, jedinorođeni. Time bi sav moj dvadesetogodišnji vrlo naporni rad i trud bio devalviran, a on me je doveo do prosvjetljenja. Od Boga svi dobijemo potencijal za to postignuće, a ko će ga ostvariti, prvenstveno je pitanje individualne volje.

Očekujem da će nauka u budućnosti otkriti načine (više ih je) kako se postiže prosvjetljenje. S pravom Gopi Krišna smatra da "ne može biti razumnijeg, zdravijeg i uspešnijeg metoda za postizanje sloge među različitim verama od pronalaska prirodnog zakona koji se nalazi u osnovi prosvetljenja". Da bi to bilo ostvareno nauka će trebati stvoriti uređaj kojim će se moći pratiti životna sila u nama, duh sveti ili indijski: prana, te kundalini, uspavani generator prane u nama. Ljekari su utvrdili da čovječije tijelo neposredno nakon smrti postaje lakše (za oko 200 grama). Zašto? Zato što ga je napustila životna sila, duh sveti, prana. Zar ovim nije dokazano postojanje Duše u nama? Prosvjetljenjem se Duša spoznaje i od tada smo s njom, dostignutom samosvješću i metamorfoziranim egom, prisno povezani, slično kao fetus s majkom. (O prosvjetljenju će biti još riječi. Ovo je bilo samo kao uvod).

Zapadna nauka još nije stigla do spoznaje da pored kolektivno nesvjesnog postoji i univerzalno nesvjesno. Nedavno je jedan ruski naučnik (čini mi se Muldašev) ono što indijska tradicija naziva univerzalno nesvjesnim nazvao kosmičkim internetom. Neke životinje, na primjer psi, imaju "čulo" da prime informacije od "univerzalnog uma". (Moj pas je dva dana pred smrt mog oca počeo tužno, a uporno da zavija, zbog čega sam ga odveo od kuće da ga otac ne čuje, ali je on idalje nastavio tužno zavijati. Jedna žena, romkinja, potom je išla po selu od kuće do kuće da obavijesti da će Stanko uskoro umrijeti, jer zavijanje psa to najavljuje. Kad je moj otac za dva dana umro, pas je prestao da zavija).

Izvinite za ovoliko obimnu digresiju.

Jung je za Germane rekao, povodom njihovog svojevremenog utjerivanja u hrišćanstvo, što je izvedeno uz pomoć oštrica na kopljima rimskih vojnika, da su oni kao varvari usrljali u jednu za njih neprimjerenu religiju, pa šta bi se onda, u tom smislu, moglo reći za Srbe? (Kako su Srbi pokrštavani čitaćete kasnije, a sada ću u vezi toga navesti zapažanje dr Zorana Stokića: "U svom istorijskom razdoblju, prelazeći na hrišćanstvo, Srbi su svoju predistorijsku 'primarnu zavisnost' za majku i zemlju (tj. boginju plodnosti, 'Veliku Majku') zamenili vezanošću za 'Velikog oca' – boga – despota (vizantijska faza), sultana (otomanska faza), sekretara partije (komunistička faza). Treba uočiti tu večitu emotivnu vezanost za neki nadmoćni autoritet kome se naš narod slepo pokoravao " i koji i sada vapi za novim voždom).

Srbi su suštinski nereligiozni (religioznost se razlikuje od vjerovanja u Boga onako kako to vjerujući Srbi praktikuju, o čemu će biti još riječi)^19* i u našem nacionalno nesvjesnom čuči i na nas, i kada se smatramo ateistom, posredno "radioaktivno" zrači nereligioznost naših predaka, koji su (nepripremljeni) neuko zamjenjujući religioznost, što je najdublje osjećanje, s pukim vjerovanjem u Boga, onako kako je to Crkva nalagala, i uz još nesrećan sticaj nekih istorijskih okolnosti, stvorili destruktivni mit, koji Srbima uslovljava nacionalne komplekse, a ti kompleksi nas tjeraju da se ponašamo kao (nacionalno) neurotične osobe. (Uslijediće osvjetljavanje geneze tog mita, a riječ je o Kosovskom mitu, u čijem smo nesvjesnom ropstvu). Svakom čovjeku, slično kao i religija, mit je potreban, jer se pomoću njega u individui dio energije nesvjesnog transformiše u konstruktivne svrhe i time se daje podrška prirodno programiranom toku duhovnog razvoja (procesu individuacije), ali je mit potreban i narodu, jer ga, kao centripetalna sila, drži na okupu i usmjerava u istu kolotečinu.

Tako je kada je mit konstruisan na pravilan način, kao na primjer Mahabharata, koji na Indijca djeluje trajno. Ali, nažalost, mit može od početka biti neadekvatno satkan i/ili neodgovarajući vremenu u kome još djeluje, u kom slučaju on tada "sirovu" energiju nesvjesnog, svjesnom dostavlja kao destruktivnu, umjesto kao konstruktivnu i čovjek, koga to snađe, ne zna šta mu se događa i ima utisak da se sve urotilo protiv njega.^20*

Kao nacija Srbi su neurotični, a sjeme te boljke posijano je onda kada smo kao pagani pokrštavani bez ikakve adekvatne pripreme za to. Hrišćanstvo, onakvo kakvo je našim precima natureno, više je bilo način lakšeg upravljanja narodom od strane vlastele preko sveštenika nego religija koja je svojim učenjem (liturgijom i dogmama) paganima mogla pokrštavanjem obezbijediti adekvatnu duhovnu zamjenu za ono što su oni tom prilikom morali da napuste i zbog toga je bogumilstvo, omladak gnosticizma, ovdje bilo našlo plodno tlo, ali bogumili su zatrti krvavim znacima kao i gnostici, jer "bogumilski pokret, koji uze naglo da se širi, bio je čista reakcija osvajačkom duhu; bogumili su tražili ugušivanje strasti, vraćanje odricanju i sporili su vlast …; u stvari, to je niz učenja koja potiču od starih gnostika" (Vladimir Ćorović: Istorija Srba).

(Zbog Nemanjinog zatiranja bogumila na tlu srpske srednjovjekovne države, Srbi ispaštaju kaznu vjekovima, slično kao i Jevreji zbog Isusovog raspeća.^21* U crkvenim krugovima i sada, rijetko i krišom, može se čuti da je sv. Sava kao mlad bio sljedbenik bogumilskog učenja, čemu u prilog ide njegov način života).

Većina Srba postepeno shvata da s nama i posebno s politikom koju su pri rasturanju SFR Jugoslavije vodili oni koji su narod predvodili nešto duboko nije kako bi trebalo biti. Naša nacionalna neurotičnost trebalo je da "metastazira" da bi ona tek rijetkima i od veleumnih Srba bila vidljiva, a mnogo ih je koji ni u tome što se pokazalo očito ništa nisu vidjeli kao novi uvid. Upoznavanje naše osnovne nacionalne bolesti glavni je preduslov za njeno izlječenje, slično kao što to bješe u okviru alopatske medicine sa psihosomatskim bolestima. A pošto su njeni uzroci u nacionalno nesvjesnom, prije svega trebamo biti upućeni u to koliki je uticaj na naš život nesvjesnog uopšte i kako se ono osvješćuje. To je jako složena pouka, a za njenu prezentaciju, na način na koji će ona biti primjenjiva u samostalnom radu, bilo mi je potrebno napisati vrlo obimnu knjigu; knjigu koja je za sada jedina kojom bi se Srbi mogli pohvaliti pred svijetom, jer u njoj je dato ono što je samoizgubljenom i neurotičnom čovjeku naše civilizacije najpotrebnije; kako da izvede samospoznaju na način koji je spoj najdrevnije nauke koju svijet poznaje, joge (za koju Jung reče da je učenje koje se retko čuje jednom u hiljadu vekova) i Njegove nauke, a to razastrto na čohu evropske duhovne tradicije, po kojoj su arabeske izvezene mnogim citatima, među kojima su najljepši iz Luče. (Nastanak nauka naše joge, Jung je predvidio konstatujući da će "Zapad tokom svog daljeg razvoja stvoriti svoju sopstvenu jogu", i to se, na radost i sreću mnogih, i dogodi).

Svaki čovjek je, kako u svjesnom, još više u nesvjesnom dijelu psihe, različit od drugih i zato ne postoji religija ili duhovni put rasta i razvoja koji može biti primjenljiv, baz individualnog prilagođavanja, ni za dvije osobe, a ne za sve pripadnike neke religije ili nacije. Dok su ljudi bili mahom nepismeni i radom preopterećeni religije molitve, takozvane pastirske religije,^22* bile su, kakvo-takvo, rješenje da se čovjeka pouči kako da izlazi nakraj sa nesvjesnim sadržajima svoje psihe, a uz to da mu se nature i određena moralna pravila, u čemu se islam zarobio, ali sada je vrijeme za individualnu ili religiju prosvjetljenja, u kojoj je čovjek sam sebi vodič i učitelj, uz upućivanje od strane drugih, pomoću knjiga najbolje, jer je pravog učitelja teško sresti i imati. Ali i u toj vrsti literature mnogo je šarlatanstva i šunda, pa oprez!

Kakva je to individualna religija ili religija prosvjetljenja ovom prilikom ne mogu dati podrobno objašnjenje; tome sam posvetio svoje životno djelo, a ovdje dajem samo jednu rastriranu skicu tog, više volim reći, duhovnotjelesnog metoda samousavršavanja nego religije, a ko želi može metod naše joge zvati i religijom, ali samo individualnom ili religijom prosvjetljenja, koja se bitno razlikuje od religija molitve, koje su, uglavnom, našem čovjeku jedino poznate pod pojmom religija. U hrišćanstvu, islamu i hinduizmu, da spomenem među religijama molitve samo najbrojnije, molitva Bogu, uz upražnjavanje određenih rituala, osnovni je način zadovoljenja religijskog osjećanja. Već ste imali priliku čitati da pored religija molitve, koje su usmjerene na čovjekovu osjećanu funkciju, postoje i religije meditacije, u kojima se čovjeka kod koga je vodeća intelektualna funkcija poučava kako da meditacijom, što je u suštini proces osvješćivanja nesvjesnog, taj proces izvede do što većeg nivoa i tako postigne stanje duha koje se zove prosvjetljenjem. U budizmu se to postignuće zove nirvanom, u jogi samadhijem, u zen-budizmu satorijem, što su samo posebne riječi za u suštini vrlo slično duhovno stanje.

Međutim, prosvjetljenik ili samoostvareni čovjek u našoj civilizaciji, po svom ponašanju i načinu života nakon prosvjetljenja, što je i Jung isticao, trebalo bi da se ponaša drugačije od ljudi na Istoku koji su postigli nirvanu, samadhi ili satori. Istočnjaci nakon svog postignuća, u pravilu, gube zainteresovanost za čari svjetovnog života. Oni se posvećuju da druge poučavaju kako da i oni postignu to stanje duha.

Dva najveća prosvjetljenika u XX vijeku, Jung na Zapadu i Ošo na Istoku, zagovarali su da onaj ko postigne samoostvarenje ili prosvjetljenje  ne treba da živi drugačije nego je to uobičajeno u kulturno-civilizacijskom smislu. To je najbolje što se može učiniti. Do sada se od prosvjetljenika očekivalo da žive kao da su evnusi. Ošo smatra da budući čovjek, samoosviješćen ili i prosvijetljen treba da u sebi spoji Grk Zorbu i Budu. Buda simboliše najviši stepen samoosvješćenosti ili prosvjetljenosti, a Grk Zorba čovjeka koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Ta zadovoljstva nisu grijeh, kada se zadovoljavaju na samosvjestan način, kada ona nama opsesivno ne gospodare, već ih upražnjavamo samosvjesni toga i s ljubavlju. Znati voljeti je najveće umijeće, dok je sloboda najjača čovjekova potreba. Ako brak dođe u krizu, to je znak da supružnici jedno drugom ugrožavaju slobodu. Do razlaza iz istih razloga dolazi i između roditelja i djece ili između prijatelja. Samo slobodan čovjek može biti kreativan u svakom smislu, pa i u istraživanju, upoznavanju i osvješćivanju svog nesvjesnog, a najveći osjećaj slobode doživljava se onda kada prestanemo robovati podsvjesnim sadržajima.  

Jung se povukao sa mjesta docenta na univerzitetu da bi mogao da se posveti privatnoj praksi i niodkoga uslovljavanom naučnom radu, što je bilo i razlog prekida saradnje između njega i Frojda. Kada se Frojd obratio Jungu sa: "'Dragi moj Jung, obećajte mi da nikada nećete napustiti teoriju seksualnosti. To je najbitnije od svega. Vidite, moramo da napravimo dogmu, jedan čvrst bedem od nje'. Pomalo začuđen, upitao sam ga: 'Bedem – protiv čega?' Na to mi je on podgovorio: 'Protiv mračne plime gliba – okultizma'". Jung je tada osjetio da je njegova sloboda ugrožena i zato je krenuo svojim putem, uz visoku cijenu. "Nakon raskida sa Frojdom, napustili su me svi prijatelji i poznanici. ... Nakon razlaska sa Frojdom, za mene je nastupio period unutarnje nesigurnosti. Neću preterati ako ovakvo duševno stanje označim kao pometenost. Osećao sam se krajnje dezorjentisano, jer još uvek nisam bio pronašao sopstveno uporište. ... Otprilike u to vreme doživeo sam trenutak neobičnog prosvetljenja u kome sam sagledao put kojim sam do tada tako dugo išao. Pomislio sam: 'Sada poseduješ ključ za mitologiju i slobodno možeš da otključaš sve kapije nesvesne psihe'", što je Jung kasnije i učinio.

Nažalost, savremeni pomasovljeni i od svoje srži otuđeni čovjek skoro je neslobodan koliko je to bio i grčki rob. Orvelovo predviđanje o totalitarnoj državi se obistinilo, ali uvijeno u oblandu demotratije. Multinacionalni kapital je kreator novog svjetskog poretka i savremeni je robovlasnik. Njemu religije, kakve su katoličanstvo i protestantizam, sasvim odgovaraju, jer su one komplementarne ovovremenoj svjetovnoj religiji, religiji u kojoj je moć kapitala i ekonomskog rasta božanstvo kome se pomasovljeni, otuđeni, zaslijepljeni čovjek klanja, slično kao hrišćanski vjernici Bogu i Isusu, odnosno papi ili drugim crkvenim poglavarima.

Srbi su na najtragičniji način iskusili, na vlastitoj koži, čeljusti Nemani koja hara našom planetom. Ta Neman, pod izgovorom zaštite ljudskih prava pojedinaca, porobljava i narode i pojedince gdje god, radi nekog svog interesa, učini na neki način intervenciju i potom postavi vazalske ili marionetske vlade. Kada se to dogodi tada pojedinac nema, pomena vrijednu, moć da učini bilo šta, osim da se skloni, slično kako to činimo kada nas pogodi nevrijeme, pa čekamo da ono prođe. Ali dok pojedinac to čeka, on može raditi na sebi, u smislu duhovnog uzdizanja i samousavršavanja, i tako pružati pasivan otpor porobljivačima.

Titov režim je takođe bio, na svoj način, porobljivački. Bio je to tako što je pogrešno usmjerenim razvitkom psihe uslovio masovno psihičko pustošenje, čije posljedice su dugo bile nevidljive, a sada su očigledne. Da je određeni broj ljudi tom sistemu pružao pasivan otpor, slično kako sam to ja činio, i uz to postigao samospoznaju do nivoa koliko to meni pođe za rukom, taj sistem pri svom rušenju ne bi za sobom i narod povukao u ambis.

Narod se sada zaluđuje na drugačiji način nego što je to činjeno u Titovo vrijeme, ali ne na nimalo manje štetan način, već naprotiv. I ovom knjigom pružam otpor pogrešnom usmjeravanju psihe i, onima koji žele da ga imaju, u ruke im pružam vidjelo.

Za bolje poimanje kakva je to individualna religija u kojoj se, u mom metodu naše joge, uz hatha jogu meditacijom po Jungovoj nauci stiže do samospoznaje i prosvjetljenja biće od koristi da u podužem citatu čujemo veličanstvenog Oša.^23*

SADA SLIJEDI  IZVOD S KRAJA KNJIGE:

U prvom dijelu knjige napisah da za ovo što imam namjeru saopštiti književni oblik izražavanja bio bi pogodniji, autoru lakši, čitaocu interesantniji, ali manje mu poučan. Nadam se da ste stekli utisak da je ova konstatacija bila tačna. Ovo što ste čitali nije bilo lako shvatiti ni onima koji su imali utisak da sve ili skoro sve razumiju. Prije mene niko, koliko znam, nije spoznao da Mešin roman Derviš i smrt literarno pokazuje jedan tok procesa individuacije; sjajno otpočet, ali sa neuspješnim, zapravo s tragičnim krajem. Drugo, takođe niko nije pisao o tome da srž poezije Maka Dizdara ukazuje na proces individuacije. Neki su u Makovim stihovima intuitivno osjetili ono najuzvišenije, čemu bi čovjek trebalo da stremi, da u životu dokuči, ali niko to, prije mene, nije povezao sa spoznajama prosvjetljenika i s najdubljim otkrićima dubinske psihologije. (Da li slučajno ili ne, ali Mak Dizdar i Meša, veličanstveni umjetnici, i ja, nešto iznad prema Džidžikovcu, svojevremeno stanovali smo u kvartu Jezero, trouglu čije stranice su oko 300-400 metara, a i Emir Kusturica, te Radovan Karadžić, Abdulah Sidran, pjesnik i scenarista, i Alija Izetbegović. Vjerovatno je da telurna zračenja djeluju na ljude).

A evo kako je Mak, poetski sjajno i ukratko izrekao ono suštinsko o čemu ste ovdje čitali, a što su nam, samo svaki na svoj način, saopštavali svi Veliki Prosvjetljenici i što sadrži Njegoševa Luča. Makova Modra rijeka, simbolično govori o čovjekovom nesvjesnom,a na njenom kraju je ono što Isus nazva Carstvom Božjim ili Nebeskim, Buda nirvanom, Niče nadčovjekom, Lao-ce Tao-om, Jung Arhetipom Boga ili Sopstvom, itd.

Modra rijeka: Nitko ne zna gdje je ona/ malo znamo al je znano^24* / iza gora iza dola/ iza sedam iza osam/ i još huđe i još luđe/ preko mornih preko gorkih/ preko gloga preko drače/ preko žege preko stege/ preko slutnje preko sumnje/ iza devet iza deset/ i još dublje i još jače/ iza šutnje iza tmače/ gdje pijetlovi ne pjevaju/ gdje se ne zna za glas roga/ i još huđe i još luđe/ iza uma iza boga/ ima jedna modra rijeka/ široka je duboka je/ sto godina široka je/ tisuć ljeta duboka jest/ o duljini i ne sanjaj/ tma i tmuša neprebolna/ ima jedna modra rijeka/ ima jedna modra rijeka – / valja nama preko rijeke.

Kako i čime ćemo preko rijeke? Sada jedino pomoću sticanja dubinskopsihološkog znanja i osvjećivanja nesvjesnog, a kada smo oslobođeni tereta kompleksa, tada nam neće biti problem da zaplivamo preko modre rijeke, pa meditacijom i preplivamo je!

Svjestan sam koliko prijedlogom da krenete preko modre rijeke, posebno u odnosu na Pjesnika, izgledam naivno, jer ono na šta upućujem jeste zaista od naivnosti i još huđe i još luđe, jer se to nalazi iza uma iza boga. Sledbenicima zen-budizma ne bi trebalo objašnjavati šta to znači iza uma iza boga, jer njih se poučava da se iza uma i iza boga (onakvog kakvim ga predstavljaju religije molitve) nalazi modra rijeka: nesvjesno i Sopstvo.

Već sam citirao Junga da samo naivna osoba ne uviđa koliko je za ljude uvredljivo kada im se predočava nešto nepoznato. Takvo okrutno ponašanje oprašta se jedino piscu, novinaru ili pesniku. Pod piscem Jung je mislio na pisca beletristike.

Mak je za Modru rijeku dobio Lovorov vijenac na Struškim večerima poezije, a u knjizi Modra rijeka i druge pjesme (IRO "Veselin Masleša", Sarajevo, 1982.) u Izbor iz kritika ni jedne jedine riječi o pjesmi Modra rijeka. To dovoljno govori da ovdje navedeni kritičari pojma nisu imali šta je tom pjesmom Pjesnik htio da kaže. Mak je Modrom rijekom predočio ljudima nešto nepoznato, slično kako to i sâm činim u svojim knjigama, alinjemu je takvo okrutno ponašanje opraštano, jer je poetski izrečeno.

Ničije oproštenje niti tražim, niti očekujem. Sâm sam svoj krst dobrovoljno uzeo i ponio na Golgotu – vašeg spasa radi. A, kako reče Fihte, poslednja svrha svih radova naučnika (u mom slučaju je uz to riječ i prosvjetljenika) na društvu jeste moralno oplemenjivanje celog čoveka. Međutim, niko ne može uspešno da radi na moralnom oplemenjivanju ako i sam nije postigao ono čemu poučava. Mi ne poučavamo samo rečima; mi mnogo snažnije poučavamo i svojim primerom. … Naučnik dakle treba da bude moralno najbolji čovek svoga doba.

A ko postigne ovo, što Fihte reče da naučnik treba biti, on postaje čovjek čija je izabrana prijateljica istina; koji joj je privržen u životu i u smrti; koji je preuzima onda kada ju je čitav svet odgurnuo: koji je javno uzima u zaštitu onda kada se ona vređa i kleveće; koji za nju radosno podnosi lukavo skrivenu mržnju velikih, neukusno podsmevanje bezumlja i sažaljivo sleganje ramenima onih koji imaju smisla za malenkost.

Neki će me optužiti da sam pljunuo na srpsku tradiciju. A kakvo mjesto tradicija treba da zauzima u životu savremenog Srbina?Svakako ne takvo da ga okiva! Čim se neko, kad zapadne u teškoće, koje su ga dobrim dijelom zadesile njegovom krivicom, počne pozivati na tradiciju, to je znak zastoja u njegovom psihološko-civilizacijskom razvoju.Tradicija je za jedan narod slična djetinjstvu pojedinca, u kom konglomeratu ima ponajviše dječije nesvjesne naivnosti, poneki prijatan doživljaj, ali i mnogo onih kojih se nerado sjećamo, a o zaboravljenim, u podsvjest uguranim, da i ne govorimo, ali oni su takođe dio konglomerata. Pod tradicijom jednog naroda podrazumijeva se, uglavnom, ono što je vremenom ađustirano (uljepšano), ali u podsvjesnom se nalaze i ostali sadržaji, pa kada se u svijest priziva tradicija, tada se uzmeškolje i oni sadržaji koji su nepoželjni, ali oni ostaju ispod praga svijesti i odatle "radioaktivno" djeluju na čovjekovo biće sve dok ne budu osviješćeni. A ti neosvješćeni sadržaji nacionalno nesvjesnog, uz one koji sačinjavaju lično nesvjesno, su tma i tmuša neprebolna i o njihovoj dubini, širini i duljini ni ne sanjaj, već ih osvijesti i stigni iza uma iza boga, tj. do Sopstva. To je jedini način da zaista osmisliš svoje ovozemaljsko postojanje, krunsko postignuće, i ujedno da time učiniš mnogo dobra i za druge.

Svaki čovjek je, kako u svjesnom, još više u nesvjesnom dijelu psihe, različit od drugih i zato ne postoji religija ili duhovni put rasta i razvoja koji može biti primjenljiv, baz individualnog prilagođavanja, ni za dvije osobe, a ne za sve pripadnike neke religije ili nacije. Dok su ljudi bili mahom nepismeni i radom preopterećeni religije molitve, takozvane pastirske religije,^25* bile su, kakvo-takvo, rješenje da se čovjeka pouči kako da izlazi nakraj sa nesvjesnim sadržajima svoje psihe, a uz to da mu se nature i određena moralna pravila, u čemu se islam zarobio, ali sada je vrijeme za individualnu ili religiju prosvjetljenja, u kojoj je čovjek sam sebi vodič i učitelj, uz upućivanje od strane drugih, pomoću knjiga najbolje, jer je pravog učitelja teško sresti i imati. Ali i u toj vrsti literature mnogo je šarlatanstva i šunda, pa oprez!

Kakva je to individualna religija ili religija prosvjetljenja ovom prilikom ne mogu dati podrobno objašnjenje; tome sam posvetio svoje životno djelo, a ovdje dajem samo jednu rastriranu skicu tog, više volim reći, duhovnotjelesnog metoda samousavršavanja nego religije, a ko želi može metod naše joge zvati i religijom, ali samo individualnom ili religijom prosvjetljenja, koja se bitno razlikuje od religija molitve, koje su, uglavnom, našem čovjeku jedino poznate pod pojmom religija. U hrišćanstvu, islamu i hinduizmu, da spomenem među religijama molitve samo najbrojnije, molitva Bogu, uz upražnjavanje određenih rituala, osnovni je način zadovoljenja religijskog osjećanja. Već ste imali priliku čitati da pored religija molitve, koje su usmjerene na čovjekovu osjećanu funkciju, postoje i religije meditacije, u kojima se čovjeka kod koga je vodeća intelektualna funkcija poučava kako da meditacijom, što je u suštini proces osvješćivanja nesvjesnog, taj proces izvede do što većeg nivoa i tako postigne stanje duha koje se zove prosvjetljenjem. U budizmu se to postignuće zove nirvanom, u jogi samadhijem, u zen-budizmu satorijem, što su samo posebne riječi za u suštini vrlo slično duhovno stanje.

Međutim, prosvjetljenik ili samoostvareni čovjek u našoj civilizaciji, po svom ponašanju i načinu života nakon prosvjetljenja, što je i Jung isticao, trebalo bi da se ponaša drugačije od ljudi na Istoku koji su postigli nirvanu, samadhi ili satori. Istočnjaci nakon svog postignuća, u pravilu, gube zainteresovanost za čari svjetovnog života. Oni se posvećuju da druge poučavaju kako da i oni postignu to stanje duha.

Dva najveća prosvjetljenika u XX vijeku, Jung na Zapadu i Ošo na Istoku, zagovarali su da onaj ko postigne samoostvarenje ili prosvjetljenje  ne treba da živi drugačije nego je to uobičajeno u kulturno-civilizacijskom smislu. To je najbolje što se može učiniti. Do sada se od prosvjetljenika očekivalo da žive kao da su evnusi. Ošo smatra da budući čovjek, samoosviješćen ili i prosvijetljen treba da u sebi spoji Grk Zorbu i Budu. Buda simboliše najviši stepen samoosvješćenosti ili prosvjetljenosti, a Grk Zorba čovjeka koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima. Ta zadovoljstva nisu grijeh, kada se zadovoljavaju na samosvjestan način, kada ona nama opsesivno ne gospodare, već ih upražnjavamo samosvjesni toga i s ljubavlju. Znati voljeti je najveće umijeće, dok je sloboda najjača čovjekova potreba. Ako brak dođe u krizu, to je znak da supružnici jedno drugom ugrožavaju slobodu. Do razlaza iz istih razloga dolazi i između roditelja i djece ili između prijatelja. Samo slobodan čovjek može biti kreativan u svakom smislu, pa i u istraživanju, upoznavanju i osvješćivanju svog nesvjesnog, a najveći osjećaj slobode doživljava se onda kada prestanemo robovati podsvjesnim sadržajima.  

Jung se povukao sa mjesta docenta na univerzitetu da bi mogao da se posveti privatnoj praksi i niodkoga uslovljavanom naučnom radu, što je bilo i razlog prekida saradnje između njega i Frojda. Kada se Frojd obratio Jungu sa: "'Dragi moj Jung, obećajte mi da nikada nećete napustiti teoriju seksualnosti. To je najbitnije od svega. Vidite, moramo da napravimo dogmu, jedan čvrst bedem od nje'. Pomalo začuđen, upitao sam ga: 'Bedem – protiv čega?' Na to mi je on podgovorio: 'Protiv mračne plime gliba – okultizma'". Jung je tada osjetio da je njegova sloboda ugrožena i zato je krenuo svojim putem, uz visoku cijenu. "Nakon raskida sa Frojdom, napustili su me svi prijatelji i poznanici. ... Nakon razlaska sa Frojdom, za mene je nastupio period unutarnje nesigurnosti. Neću preterati ako ovakvo duševno stanje označim kao pometenost. Osećao sam se krajnje dezorjentisano, jer još uvek nisam bio pronašao sopstveno uporište. ... Otprilike u to vreme doživeo sam trenutak neobičnog prosvetljenja u kome sam sagledao put kojim sam do tada tako dugo išao. Pomislio sam: 'Sada poseduješ ključ za mitologiju i slobodno možeš da otključaš sve kapije nesvesne psihe'" (22/153, 172), što je Jung kasnije i učinio.

Nažalost, savremeni pomasovljeni i od svoje srži otuđeni čovjek skoro je neslobodan koliko je to bio i grčki rob. Orvelovo predviđanje o totalitarnoj državi se obistinilo, ali uvijeno u oblandu demotratije. Multinacionalni kapital je kreator novog svjetskog poretka i savremeni je robovlasnik. Njemu religije, kakve su katoličanstvo i protestantizam, sasvim odgovaraju, jer su one komplementarne ovovremenoj svjetovnoj religiji, religiji u kojoj je moć kapitala i ekonomskog rasta božanstvo kome se pomasovljeni, otuđeni, zaslijepljeni čovjek klanja, slično kao hrišćanski vjernici Bogu i Isusu, odnosno papi ili drugim crkvenim poglavarima.

Srbi su na najtragičniji način iskusili, na vlastitoj koži, čeljusti Nemani koja hara našom planetom. Ta Neman, pod izgovorom zaštite ljudskih prava pojedinaca, porobljava i narode i pojedince gdje god, radi nekog svog interesa, učini na neki način intervenciju i potom postavi vazalske ili marionetske vlade. Kada se to dogodi tada pojedinac nema, pomena vrijednu, moć da učini bilo šta, osim da se skloni, slično kako to činimo kada nas pogodi nevrijeme, pa čekamo da ono prođe. Ali dok pojedinac to čeka, on može raditi na sebi, u smislu duhovnog uzdizanja i samousavršavanja, i tako pružati pasivan otpor porobljivačima.

Titov režim je takođe bio, na svoj način, porobljivački. Bio je to tako što je pogrešno usmjerenim razvitkom psihe uslovio masovno psihičko pustošenje, čije posljedice su dugo bile nevidljive, a sada su očigledne. Da je određeni broj ljudi tom sistemu pružao pasivan otpor, slično kako sam to ja činio, i uz to postigao samospoznaju do nivoa koliko to meni pođe za rukom, taj sistem pri svom rušenju ne bi za sobom i narod povukao u ambis.

Narod se sada zaluđuje na drugačiji način nego što je to činjeno u Titovo vrijeme, ali ne na nimalo manje štetan način, već naprotiv. I ovom knjigom pružam otpor pogrešnom usmjeravanju psihe i, onima koji žele da ga imaju, u ruke im pružam vidjelo.

Za bolje poimanje kakva je to individualna religija u kojoj se, u mom metodu naše joge, uz hatha jogu meditacijom po Jungovoj nauci stiže do samospoznaje i prosvjetljenja biće od koristi da u podužem citatu čujemo veličanstvenog Oša.^26*

"Ja ne verujem u religiju. Moj stav je da treba znati, jer to je potpuno druga stvar. Znanje potiče od sumnje, a ne od verovanja. Onog trenutka kada poverujete u nešto, prestali ste da istražujete. Vera je jedna od najgorih stvari koja truje i uništava ljudsku inteligenciju. Sve religije se zasnivaju na veri; jedino se nauka zasniva na sumnji. A ja bih želeo da i pristup izučavanju religije bude naučni, zasnovan na sumnji, tako da ne moramo da verujemo a da ipak jednog dana možemo da saznamo istinu o vlastitom biću, kao i istinu o celom univerzumu.

Revolucionar je deo političkog sveta; on deluje kroz politiku. On veruje da je promena u društvenoj strukturi dovoljna da bi se promenilo i ljudsko biće. Pobunjenik je, kako ja označavam taj termin, duhovni fenomen. On deluje potpuno samostalno. Njegov stav je da ako želimo da promenimo društvo, moramo promeniti pojedinca. Pobunjenik^27* predstavlja samu suštinu religije. On svetu donosi promenu svesti – a ako se svest promeni, onda će se sigurno i društvena struktura promeniti. Ali obrnut proces je nemoguć, i to su sve revolucije dokazale svojim neuspehom.

Jedan Gautama Buda, jedan Zaratustra ili Isus – ovi ljudi su pobunjenici. Oni veruju u pojedinca. Pobunjenik još uvek predstavlja neistražen pojam. Bolje je razapeti jednog Isusa i otrovati jednog Sokrata – samo ih ukloniti, da se vi ni na koji način ne biste osetili duhovno inferiornim. Ako ne stvorimo na zemlji ljude takvog pobunjeničkog duha, čovečanstvo nema budućnosti.

Ja predlažem da se priklonimo novoj religiji. Ona neće biti ni nalik postojećim religijama. Ona neće biti opisno određena. Njena glavna osobina će biti upravo njena celovitost.^28*

Potrebno nam je nešto poput višeg spoja, nešto gde se mogu susresti Istok i Zapad, religija i nauka. Ljudsko biće je poput cveta – ima svoj koren u zemljištu i potencijal da procveta. Religija je podbacila jer je govorila samo o cvetovima – a oni su ostali na nivou apstraktnog; nikada se nisu materijalizovali. Nisu se ni mogli materijalizovati jer nisu imali podršku iz zemlje.^29* Nauka je, pak, podbacila jer je vodila računa samo o korenu. Religija je podbacila jer se bavila onostranim, zanemarivši ovaj svet. A vi ovaj svet ne možete zanemariti – to bi značilo odricanje sopstvenih korena. Nauka je podbacila (prije pojave dubinske psihologije, prim.: D) jer je zanemarila taj drugi svet, unutrašnji, a ne možete zanemariti ni cvetove. Jednom kada zanemarite cvetove, najintimniju suštinu bića, život gubi svaki smisao. Ali prošlost je ili zagovarala prvo a bila protiv drugog, ili je zagovarala drugo a bila protiv prvog. Čovek kao celina nije bio prihvaćen.

Mi možemo omogućiti sebi da pripadamo i jednom i drugom svetu istovremeno. S pravom ćemo celovito postojanje nazvati svojim utočištem.^30*

Religije nužno razdvajaju ljude, stvarajući dualitet u čovjekovom razmišljanju. Na taj način vas iskorišćavaju. Ako ste celina, ne padate pod njihov uticaj. Ako ste podeljeni na delove, onda je sva vaša snaga slomljena, a sva vaša moć i dostojanstvo uništeni. Da bi vas učinile robom, religije moraju da stvore konflikt u vama, da biste vi počeli da se borite sami sa sobom. Kada se borite sami sa sobom, dve stvari će se sigurno desiti. Prvo, postaćete nesrećni, jer nijedan deo vas nikada neće biti uspešan, uvek ćete biti poraženi. Drugo, stvorili su vam osećaj krivice zbog kog ne priznajete da imate pravo da vas zovu pravim, jedinstvenim pojedincem. Verske vođe to žele. To što se vi osećate beskorisnim ih i čini vođama. Ne možete se osloniti na sebe jer znate da ne možete ništa da uradite. Ne možete delati u skladu sa svojom prirodom, jer vas vaša vera sprečava u tome; ne možete raditi ono što vera zahteva od vas, jer se vaša priroda tome protivi. I dolazite u situaciju da ne možete da uradite ništa; potreban je neko drugi da preuzme odgovornost za vas. Godine prolaze, ali vaš mentalni uzrast je ostao negde na nivou trinaestogodišnjeg deteta. Ovakvim zaostalim ljudima je veoma potreban neko da ih vodi, usmerava ka cilju i smislu života. Oni sami su za to nesposobni. Verske vođe nisu mogle da razmišljaju o ujedinjenju Zorbe i Bude jer bi to značilo kraj njihovog vođstva i njihovih takozvanih religija. Zorba-Buda predstavlja kraj svih religija. On je početak nove vrste religije kojoj ne treba neko posebno ime". (Iz  Knjiga o spoznaji, Leo Commerce, Beograd, 2007.).

Tu religiju nazivam individualnom religijom ili religijom prosvjetljenja, a za dostizanje njenog cilja stvorio sam metodologiju. Jedinstvena tjelesnoduhovna metodologija za ucjelovljenje bića je odavno bila potrebna, ali je nju, za čovjeka naše civilizacije, bilo nemoguće stvoriti dok nam Jung nije darovao "ključ za otvaranje svih kapija nesvjesne psihe". Srbi su, pored svih nesreća koje su nas zadesile, narod koji ima sreću da ima i najpodrobnije uputstvo kako se poslužiti Jungovim ključem.

Nisam pljunuo na srpsku tradiciju, nisam se okomio na pravoslavlje, kako to izgleda na prvi pogled, već sam samo poželio, i uz pomoć nepojmljenog Njegoševog nauka, Srbima otvoriti oči i predočiti im da su snom uspavani teškijem. Ali znam da je to što sam učinio slično onome kada se obrazovano dijete odvaži da nepismenim roditeljima kaže da ima nešto što oni ne poimaju, o čemu pojma nemaju; da žive u zabludama neznanja i sujeverja.

Iako je to najčešće tačno, jer ovom prilikom ne mislim na čestu adolescentnu nadobudnost, roditelji ne mogu to prihvatiti, bez osjećaja ljutnje i uvrede, pa umjesto da pristanu da ih dijete pouči kako da umanje svoje neznanje, oni se, u pravilu, samo naljute na dijete i s njim prekinu, do tada kakvu-takvu, emotivnu vezu. Nakon toga oni imaju samo osjećaj da ih je njihovo rođeno dijete jako uvrijedilo, a nisu u stanju pojmiti da im je ono tako želilo pomoći. Neki Srbi će se osjetiti uvrjeđeni ovom knjigom, čak ako je i ne pročitaju, već o njoj samo čuju ono što će im o njoj reći njima slični, a biće to posebno zbog toga što će pomisliti: zašto Srbin da tako piše o nama Srbima? Zašto on, nevjernik, da napada našu Crkvu, kada je ona naš jedini spas, a "ljudi se ne mogu promeniti ako im se usađuju neprirodne ideje. Stoga su sveštenici u stanju da iskorištavaju ljude, ali ne i da ih promene.^31* Što više patite, sve češće se obraćate sveštenicima za savet.

Bertrand Rasl je potpuno u pravu kada kaže da ako čoveku date potpunu, prirodnu slobodu od njegove takozvane svesti i morala, i ako mu pomognete da postane kompletno, prirodno biće – ucelovljeno, puno razumevanja, koje živi u skladu sa svojim žarom, a ne tuđim savetom – takozvane religije će nestati sa lica zemlje. Takozvane religije će nestati, a pošto će te takozvane religije da nestanu, prvi put će se ukazati prilika da se pojavi autentična religioznost" (Ošo).

Onakva na kakvu upućuju moje knjige. Svjestan sam da se u knjigama ponavljam i da sam namjerom da druge privedem k spoznaji da su uspavani opsjednut slično kao Njegoš svojom poezijom. «Mnogi kažu da je moj metod elitistički, znači namijenjen za odabrane. Slažem se da je tako! Ošo kaže: "Što je nauka čistija i uzvišenija, to je manja mogućnost da je mase prihvate i spoznaju". A zašto vi ne bi sami sebe odabrali da budete dio stvarne duhovne elite, bez obzira šta ste sada i kakvo vam je porijeklo. Da je to izvodivo živi sam svjedok … .

Sudbina mi je namijenila, …, da su mi roditelji bili nepismeni, sredina u kojoj sam odrastao neoduhovljena, narod kome pripadam neurotičan, što sam i sâm bio, pa uprkos svega toga, zahvaljujući svojoj čvrstoj namjeri da život ne proživim tako, kako Makreče: zatvoren u mozak zarobljen u srce i da u toj jami vječno sanjam sunce, drznuo sam se, iako zarobljen u meso zdrobljen u kosti, i pobrinuo se da nađem način prostor taj do neba kako da premostim. I premostio sam ga!  Sada sam duhovni aristokrata, tolstojevskog tipa, koji svoje bogatsvo razdjeljujem, što, nadam se da primjećujete, radosno činim i ovoga časa. Mnogo veće zadovoljstvo je davati poklone nego ih primati, ali pri ovome treba imati na umu Isusovu izreku: "Čoveče, ako znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta činiš, proklet si i prekršitelj zakona". Dakle, osnov dobra ili zla nije samo čin, djelo, većje od njih bitnije stanje bića: samospoznatost, kao dobro, ili samonesvjesnost, otuđenost, kao grijeh, kao potencijalno zlo.

Moje knjige upućuju i poučavaju pojedinca kako da se on pravilno orjentiše u sveopštoj duhovnoj pustinji i samopronađe se; ili da on sam sebi, u moralnom i duhovnom smislu, dâ ono što su mu drugi odgojem i obrazovanjem trebalo da daju, a (perfidno nam potureno) pogrešnim usmjeravanjem naše psihe, uzeto nam je i ono nešto malo što smo imali duhovnog i moralnog (polupismenog) blaga. A onda je došao raspad jedinstvene države i rat, koji je najtačnije pokazao kolike smo moralno-duhovne nakaze.

Postići stvarni duhovni preporod, dug je i vrlo mučan proces, čak je krajnje bolan, ali je izvodiv, o čemu svjedočim sâm sobom, a pismeni dokaz o tome sadrže moje knjige …»

O jednoj od njih (Spoznaji …), nakon što je pročitao, jedan sarajevski književnik me nazvao telefonom i rekao mi: «"Nazvao sam vas da se uvjerim da ste vi čovjek, a dok sam čitao vašu knjigu imao sam utisak kao da slušam Boga. (…) Jedino mi je još Hese, dok sam bio mlad, ostavio dojam autorove bogosličnosti i pobudio mi božanstvena osjećanja ivi sada". A jedan naučnik, evropskog formata, kada je pročitao Moralnu zoru, poželio je da se upoznamo i da mu pojasnim odakle mi tolika čudesna snaga, koju je on primijetio u toj knjizi».

Moj je utisak, posebno s obzirom na ovo zlo koje se u ime religija događa širom svijeta, da su ovo njihovi posljednji trzaji pred njihov konačni kraj, ali, ipak, treba biti obazriv. Narodna kaže da kobila najjače čivtom (nogom) udara kada krepava.^32*

Ranije sam spomenuo Šilera (Fridriha), Geteovog prijatelja, koji je prvi došao na ideju da vaspitače treba vaspitavati, jer oni druge vaspitavaju onim što oni jesu, a ne onim što brbljaju. Šilerove drame "veličaju moralnu slobodu, koja od čoveka čini pobednika čak i u času njegove propasti". Ovoga sam se sjetio kada sam početkom 1992. godine, zbog izbijanja rata u BiH, ostao bez svega materijalno-finansijskog, što sam bio do tada ostvario, ali i onoga što sam na drugim životnim poljima bio postigao, pa čak i bez neobjavljenih rukopisa, ali nisam pristao da za udoban život trampim svoju moralnu slobodu. Bilo je to potpuno ludo doba, mrakom paranoje prekriveno, i svako ko nije pristajao da učestvuje u ludilu, bio je osuđen na sumnju da radi za protivničku stranu. Meša bi rekao: "Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više". Tada sam zaključio, da ne bih bio likvidiran od svojih, da mi ne preostaje ništa drugo nego da se pravim da sam malo šenuo s uma. Glumljenje šenutosti bilo je moja oaza u kojoj sam mogao sačuvati moralnu slobodu, koja od čovjeka čini pobjednika čak i u času propasti.

Moja propast, viđeno to u svjetovnom smislu, bila je stvarna: gubitak katedre, a imao sam dva asistenta, nestanak svega što sam imao u stanu, rodna kuća je nestala u plamenu, ostale, najteže gubitke, ovom prilikom neću pominjati, a onda da bih preživio, nakon što sam odbio visoko mjesto u vlasti, radio sam najprostije seljačke poslove, ali moja propast nije došla zbog nekog mog pogrešnog postupka, već zbog izbijanja bratoubilačkog rata u BiH, čiji besmisao me strašno žalostio. Uz to posebno me zgrožavala egzaltiranost novonastalim stanjem Radovana Karadžića, mog nekadašnjeg drugara, a i skoro svih kolega i poznanika koji su mi se ranije doimali kao normalni. Sada najednom svi oni su mi izgledali kao stanovnici jedne velike ludnice, a pri razgovoru s njima oni su mi, bez ustezanja pokazivali, da je s njima (kao) sve  kako treba, a da je falinka do mene. Pošto nije bilo mogućnosti da poludim na način onako kako je to njima, mitmanijom opsjednutim, pošlo za rukom, preostalo mi je da "poludim" na svoj način. To mi je za privremeno obezbijedilo da preživim, a onda, čim mi je to bilo moguće, pobjegao sam u izbjeglištvo (na Durmitor).

Koliko god da je strašno doživiti bratoubilački rat, to je istovremeno, ako u njemu ne učestvujete, već to ludilo posmatrate sa strane, iskustvo koje se ni na koji drugi način ne može doživiti. Prijateljstva, za koja smo držali da su vječna, nestaju, zbog ili radi neke sitnice, kao da nikada ranije nisu ni postojala. Maske padaju i ljudi se u moralnom smislu pokazuju onakvima kakvi su zaista, a takve ih vidjeti ne bih poželio nikada i nikome da se dogodi.

Ali, o tom najgorčem životnom iskustvu nikada nisam i neću saopštiti ono što bih imao. To neka ostane dio moje intime, u smislu Dučićevog: "Čovjek je čovjek više po onome što prešuti nego što kaže". Jedan moj kolega je svojevremeno postao poznat po tome kako je izrazio razliku između optimiste i pesimiste. On je rekao da je pesimista optimista plus iskustvo.

Ja sam optimista, uprkos teške rane zbog srpske i bošnjačketragedije, uprkos životnog iskustva, koje je takvo da bi ono, bez doživljenog prosvjetljenja, istopilo svaki "atom" optimizma.

Ali u BiH neće biti pomirenja sve dotlen dok u Federaciji BiH postoje obiležja na kojima piše da su na tom mjestu stradali … od srbo-četničke agresije, a misli se na vojsku Republike Srpske. Tokom Drugog svjetskog rata BiH je bila u sastavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske i taj njen status su podržavali većina bh. Hrvata i muslimana, a vojska NDH zvala se ustaše. Četnici su se borili za očuvanje Kraljevine Jugoslavije. Vojska Republike Srpske se borila za očuvanje Jugoslavije i zato je prozvana četničkom. Armija BiH se borila za otcjepljenje BiH od Jugoslavije, a između A. Izetbegovića i F. Tuđmana postojao je dogovor o konfederaciji Hrvatske i BiH. Dakle, cilj sličan ustaškom, ali Srbi pripadnike Armije BiH  nisu nazivali ustašama, čak i uprkos toga što je u toj vojsci kao zvanični pozdrav uvedeno selamünalekjüm i alejkümselam, što je religijski pozdrav koji upućuje musliman muslimanu. Međunarodni sud pravde u Hagu konstatovao je danije bilo agresije na BiH, pa bez obzira na to, Bošnjaci i Hrvati idalje govore o agresiji i Srbima kao agresorima, a većina Srba, slično Noamu Čomskom,  negira da je u Srebrenici počinjen genocid.

Da su svjetski moćnici željeli da BiH postane ikoliko normalna država oni bi jednim aneksom Dejtonskom sporazumu zabranili etnonacionalističke stranke koje su povele rat, na određen broj godina ukinule političke aktivnosti i drugih stranaka i uvele bi protektorat sa obavezom odgovornosti. Bez toga dogodilo se slično kao kad se bolesniku, koji pati od psihosomatske bolesti, ukloni simtom bolesti, a njega se ostavi bolesnim. Rat je bio simptom da je bh. društvo zatrovano etnonacionalnom i vjerskom mržnjom, a mirovnim sporazumom simptom je otklonjen ali je mržnja (bolest) tako samo prekrivena plaštom. Bilo kakvo da će biti konačno državno ustrojstvo BiH, bh. društvo će trebati radikalno liječiti od bolesti koju generišu vjerske institucije. 

Nada moja je da ću svojim knjigama učiniti da će bar neki od njihovih čitalaca, bez obzira na svoje nacionalno i religijsko porijeklo, postići osvješćenje svog nesvjesnog. Ako sada ne poimate šta je to, to me ni najmanje ne čudi. Prošlo je dvije hiljade godina od kada je Isus svoj nauk saopštio, ali su malobrojni oni koji su spoznali šta je On svojim naukom svijetu darovao, a, nasuprot njima, milioni ljudi su život protraćili govoreći o Isusovom nauku i pri tome su, u pravilu, dobili poprilično velike podvoljke.

Ova knjiga vas može zateći u bilo kom životnom dobu, bilo kom društvenom statusu ili nivou obrazovanja, ali ona vam može pokazati i šta možete postići i postati, samo ako se probudite iz stanja koje je Njegoš ovako izrazio: "Snom je čovjek uspavan teškijem, / u kom vidi strašna prividjenja, / i jedva se opred'jelit može / da mu biće u njima ne spada".

Namjena ove knjige je prvo da vas prodrma, malo rasani, a onda vam pokaže u kom pravcu da krenete da biste spoznali sebe.

Navedeni Njegoševi stihovi potvrđuju indijski stav da je naša predstava o svijetu i sebi samima zabludna predstava, maja. Kada su Zapadnjaci počeli da tumače indijski pojam maje, oni su misleći da taj pojam negiraju, ustvari ga samo potvrđivali. Tada Zapadnjacima još nije bilo poznato podsvjesno i nesvjesno i držalo se da sve što um vidi da je to stvarna realnost. Sada psiholozi tvrde da čovjek od onoga što prima preko čula vida i sluha u um, u realnom obliku, dospijeva tek nekoliko procenata, a ostalo (oko 95%) zadržava se u "filterima" podsvjesnog i nesvjesnog. Ovo su stari Indijci znali prije više od četiri hiljade godina. Ovome su ih poučili njihovi prosvjetljenici, a to isto je nama rekao naš najveći prosvjetljenik – Njegoš, ali mi nismo bili u stanju razumjeti čemu nas je on navedenim stihovima htio poučiti. (U komentarima Luče ne sjećam se da se iko osvrnuo na ove stihove. Kažem ne sjećam se, ali pošto mi je biblioteka propala, nemam priliku to sada provjeriti, iako bih to rado učinio).

Ako se ponovo podsjetimo Šilerovog da vaspitač, a ja sebe smatram vaspitačem, vaspitava onim što on jest, a ne onim što brblja, pa ću izbrbljanom dodati ukratko, predstave radi, što jesam.

U osmogodišnjoj školi moji vršnjaci su mi zavidili na mojoj intelektualnoj superiornosti pa su me maltretirali, koristeći pri tome moju protezu na oku, koja je zaista bila grozna, da mi napakoste. Nakon završene osmogodišnje škole roditelji nisu imali mogućnosti da me pošalju na daljnje školovanje u grad, pa sam, nakon jedne godine provedene na selu, naredne, sa šesnaest godina, samoinicijativno pošao u grad i zaposlio se kao građevinski radnik. Uskoro sam uspio da nađem lakši posao i uz rad završio sam srednju školu. Dobio sam stipendiju što mi je omogućilo da redovno studiram ekonomiju i uporedo vanredno političke nauke.

Bez stipendije sam ostao nakon treće godine, zbog učešća u studentskim demonstracijama, ali ipak sam uz veliki trud stigao do akademskog zvanja, kasnije i do doktorata, te do najsjajnijeg duhovnog postignuća – prosvjetljenja – koje je kruna mog života.

Dok ovo ispisujem šezdeset šest mi je godina, a, uproks svemu, osjećam se mladenačkije nego što sam se u tom smislu osjećao kada sam imao četerdeset godina manje (26). Do tada sam, uglavnom, činio slično kako ljudi obično čine: nastojao sam da steknem obrazovanje koje će mi omogućiti neku profesiju, koja će mi kao, po porijeklu seljačetu, omogućiti da živim kao gradski čovjek. Ali dok sam tom cilju stremio, stalno me mučilo osjećanje da u tome nije krajnji, glavni smisao ljudskog života. Nastojeći da taj cilj otkrijem – prvo sam pomoć tražio od nastavnika, profesora, sveštenika, pa i ljekara, ali kada sam uvidio da mi je oni ne mogu pružiti, čak da pojma nemaju šta je to što sam tražio – znatiželja me vodila u skoro sve oblasti znanja i duhovnih spoznaja, kako zapadnih tako i istočnih, te sam naišao i na jogu, koja se u mom slučaju pokazala kao spasonosna. Jung je za jogu rekao da je učenje koje se rijetko čuje jednom u hiljadu vjekova.

Što Njegoš reče: "Ja sam prošâ sito i rešeto,/ Ovaj grdni svijet ispitao/ Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,/ A kamoli duši blagorodnoj!/ On je sostav paklene nesloge:/ U nj ratuje duša sa tijelom,/ U nj ratuje narod sa narodom,/ U nj ratuje čovjek sa čovjekom,/ Niko srećan a niko dovoljan,/ Niko miran a niko spokojan". Joga je najbolji način da čovjek postane miran i spokojan.

Srbi stalno leleču zbog nedovoljnog prirasta stanovništva, a mnogo ih ne brine to što se omladinu loše i neadekvatno vaspitava i obrazuje, kao nikada ranije; što su mladi žrtve svih i svakojakih poroka i pošasti i što su vaspitači degradirani do prosjačkog štapa; što je u Srbiji, slično kao i u BiH, preko 20% stanovništva nepismeno, viđeno to po sadašnjim standardima. Ili što će Srbiji, ako se ne dogodi neko čudo, trebati četvrt vijeka da dostigne sadašnji izvoz Slovenije po glavi stanovnika. Austrijski konjišari, kako Srbi potšprdno nazivaju Slovence, privredno su uspješni jer nisu opterećeni mitom i prošlošću. Srbima ništa ne znače ni primjeri Portugala i Irske, država koje su, zahvaljujući znatno povećanom izdvajanju iz nacionalnog dohotka za obrazovanje i nauku, postigle u posljednje vrijeme ogromni ekonomski preporod.

Ekonomski napredak je vrlo važan za stabilnost svake države, a Srbija je, zbog ratova i agresije NATO-a, bačena u višedecenijski nazadak, ali taj nazadak je mogao biti izbjegnut da je Srbin bio samoosvješćeniji, da nije robovao nacionalnim kompleksima.   

Uz ekonomski oporavak bilo bi bitno da Srbin shvati u čemu je njegov psihološki i duhovni problem i kako taj problem otpočeti prevazilaziti. Putokaz ka tom procesu je pred vama, a kako reče Njegoš, samo treba da se trgnete iz teškog sna i snoviđenja.

(Sve što je bilo u mojoj moći učinio sam da se jogijska tjelovježbaPozdrav suncu, najbolja tjelovježba za sobne prilike, uvede u programe fizičkog vaspitanja, ali niko u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj za to nije imao ni najmanje sluha. A od prije koju godinu ta vježba i još neke prakse hatha joge uvedeni su u školske programe fiskulture u Hrvatskoj, uprkos žestokog protivljenja katoličke Crkve. Koji bi ministar obrazovanja u Srbiji, vodeći računa o glasačima, sličan prijedlog smio i spomenuti?)

Halil Džubran (Kahlil Gibran), spontani arapski prosvjetljenik posebnog pjesničkog talenta, reče: "Duša mi je, prijatelju, pouku dala i naučila me. Ti i ja smo slični jedan drugom. Razlikuju se samo moja otvorenost, ali bliska nametljivosti, i tvoja povučenost, koja je, međutim, svojevrsna vrlina".

Parabola u Bibliji o Vavilonskoj kuli govori o tome kako se ljudi na jednom nivou kulturnog i civilizacijskog razvoja više ne razumiju, kada obično poznavanje jezika ne pomaže. Na to isto je prije vijek i po podsjetio Niče, kada je zapisao da svako zna da govori a niko da sluša i razumije. Među ljudima je zavladalo kao najveća mudrost zaboraviti i ignorisati. Ovo što napisah, pri prvom čitanju posebno, vjerovatno, malo će ljudi sasvim razumjeti.

Kada odabrah moto ovom poglavlju, sjetih se ovog Kamijevog zapažanja. Malo ađustirano ono glasi, da se posljednje stranice neke knjige nalaze već na prvim. Ova zamka je neizbježna. Način izlaganja, ovdje primijenjen, zastupa mišljenje da je u ovoj oblasti, zasada, svako pouzdano saznanje nemoguće. Jedino se prividi mogu nabrojati i podneblje osjetiti.

Baš ovako!

Ovo što ste čitali uzmite, ako vam tako odgovara, samo kao moje privide o onome u što sam gledao, ali bi mi bilo drago ako ste vi na osnovu maje osjetili podneblje, koje vam je do sada bilo prekriveno oblacima, a sada primjećujete razvedravanje. Kada sam jednu knjigu naslovio Moralna zora rudi nad Durmitorom, zamišljao sam da ću Srbe i Crnogorce, a ne samo Durmitorce, među kojima sam tada živio, pokrenuti da, nakon poluvjekovnog mraka, budnidočekaju osvit moralnog (svakako i duhovnog) jutra, a čije osvitanje sam najavio u svom životnom djelu.^33*

Na moju žalost, samo se relativno mali broj ljudi okupio na uranak. Iako je to nekoliko hiljada osoba, to je u odnosu na onaj broj koliki ima srpsko-crnogorska populacija, ipak vrlo minoran broj. Ali, za mene su ti, nekoliko hiljada poklonika moga djela, isto što su Isusu bili njegovi učenici, a on je njima dvanaestorici govorio: "Vi ste so zemlji; … Vi ste vidjelo svijetu; ne može se grad sakriti kad na gori stoji. Niti se užiže svijeća i meće pod sud nego na svijećnjak, te svijetli svima koji su u kući". (M.: 5/13-15)

Bez neke, bar slabašne svjetiljke, nemoguće je ni na zidu vidjeti svoju sjenku, a kamo li pogledati se u ogledalu.

Ova knjiga je još jedna svjetiljka, vidjelo, koje užegoh s nadom i s  ljubavlju,da svijetli svima u Srpsko-crnogorskoj kući, pa i komšijama nam, ako oni shvate da ono i njima može biti od pomoći, da bolje vide sadržaje svog nesvjesnog, kojih nisu svjesni. Bošnjacima bi to bilo prešno, kao što je i Srbima, a za sve bi na Balkanu bilo korisno kada bi tako bilo, jer Bošnjaci u lutanju pri potrazi za identitetom upadoše u strašnu grešku. Pokušavaju se ukorijeniti reislamizacijom i vezama s Turcima, a sijanjem sjemena vehabijske sekte (tokom rata uz pomoć Vatikana), oni kao da oponašaju Srbe u njihovom vraćanju pravoslavlju i kosovskom mitu. Nikakvo čudo nije što Bošnjaci, kako se to ranije dogodi Srbima, upadoše u stupicu, koju i jednima i drugima, Vatikan odavno postavlja, a samo s vremena na vrijeme mijenja mamce.

Mira na Balkanu neće biti sve dotlen dok se na njemu i u Evropi tri religije, isto obezbožene, budu borile za primat i dok ne bude prihvaćena individualna religija, religija prosvjetljenja, kao način samospoznaje i osvješćivanjem nesvjesnog: bogospoznaje.

U Vukojebini (sevetom Alijinim i Radovanovim): 2009/2010. g.

PROZVANE  U  OVOJ  KNJIZI:

srpske akademike, naučnike, teologe, sveštenike i pisce, a i Vaše kolege iz drugih nacija, pozivam: ako neko od Vas bude imao utisak da osnovnu ideju i/ili ostale ideje i neke stavove saopštene u ovoj knjizi možete dopuniti, ili, pak, opovrgnuti, da to učine knjigom.

Ovu, kao i ostale moje knjige, veleumne, a umišljene glave, prešućuju. Razumljivo je zbog čega oni to čine. Moje knjige pokazuju bezvrjednost i izlišnost njihovih knjiga, posmatrano to sa stanovišta vremena, a "Tako mi vremena, - čovjek dosita gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporiučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje" (Kur'an: CIII Sura).

Erih From je rekao: "Ako po Istini živimo, istinito ćemo sve vidjeti", a oni koji istinu nisu pronašli u sebi, lažni su, i iz njih ne može izaći ništa suštinski istinito. Oni strahuju da ne iskuse tačnost naše narodne poslovice: ko istinu gudi, gudalom ga po grudima biju, što sam iskusio i nakon toga ISTINA iz mojih hrabrih ili junačkih grudi, slično kao voda na izvoru Bune (kod Blagaja) silovito teče. Njeno isticanje, do sada, nisu mogli zaustaviti ni oni koji su me na razne načine "gudalom" mlatili po prsima.

Na primjer, zbog istine saopštene u svojoj doktorskoj disertaciji, pa sam za kaznu zbog toga morao čekati na njenu odbranu osam godina, pored ostalog u jednoj fusnoti navodim citat o istini od Fihtea. Oni koji su trebalo da ocijene disertaciju, pojma nisu imali ko je bio Fihte, pa je disertacija u "bunkeru" čekala dotlen dok je nisu otkrili oni koji su bili dostojni njene ocjene i spremni da učestvuju, pored brojnih nam smicalica, u njenoj spektakularnoj odbrani. A Fihte je pisao: "oni čija je izabrana prijateljica istina; koji su joj prvrženi u životu i u smrti; koji je preuzimaju onda kada ju je čitav svet odgurnuo: koji je javno uzimaju u zaštitu onda kada je drugi vređaju i kleveću; koji za nju radosno podnose lukavo skrivenu mržnju velikih, neukusno podsmevanje bezumlja i sažaljivo sleganje ramenima onih koji imaju smisla za malenkost" (kraj citata), najprije moraju podnijeti bol koji jednom prerasta u radost. A radost se javlja onda kada čovjek ove Jovove riječi može kazati kao svoje: "Neće usne moje govoriti bezakonja, niti će jezik moj izricati prijevare. Dokle dišem neću ostupiti od svoje dobrote. Držaću se pravde svoje, niti ću je ostaviti; niti će me prekoreti srce moje dokle sam živ" (Jov, 27/4-6).

Moje knjige eklatantno potvrđu da sam kao "odbjegla ovca iz stada jednoumnih", tamo dvadeset i neke svoje godine, pa evo do sedamdesete, ostao vjeran Istini i strpljenju, a na preziranje mog takvog stava o životu velike većine mojih kolega, poznanika, pa i rodbnine. To su oni koji jedino znaju sažaljivo slegnuti ramenima i koji imaju smisla za malenkost.

Što se kaže, daleko im kuća od moje, a zapravo ja sada i nemam kuće. Oni, koji su me gudalom mlatili po grudima, nisu me uspjeli ušutkati, ali jesu učiniti beskućnikom. I kao takvom, jedino mi mogu pljuniti pod prozor vikendice u kojoj sam podstanar i koju ću morati uskoro napustiti. A gdje ću se odseliti, ne znam, ali znam da Bog, kosmička inteligencija, voli istinoljubce i pravednike. Da li sam u pravu ili ne - vidjeće se.