MORALNA ZORA RUDI NAD DRUMITOROM – ČUDO NAD ČUDIMA!

Posvećeno Vama!

Koji i sami radite na tome ili nastojite da nam svane moralno jutro.

Ovaj smion primjer, bez presedana u cjelokupnoj epistolarnoj književnosti, obodriće Vas da to nastavite i u tome izdržite, što više i koliko je moguće duže, a ako ste jedna od onih mnogobrojnih osoba koje su izgubile svaku nadu da je u našem društvu izvodljivo išta tome i slično, ipak ćete, nadam se, sa zadovoljstvom čitati ovu knjigu. Ona pokazuje moju davidovsku borbu s Golijatom, ili don-kihotovsku, ali ne s vjetrenjačama, već sa mafijaško-birokratskim kamenim brdima, u kojoj se ona ne pokazaše, ni kao brda, ni kao kamena, već jedino kao smrdljiva
moralna žabokrečina.

Ako je knjiga u pravim rukama, Vi ćete čitajući je, pored ostalog, moći shvatiti kao smislenu moju borbu s moralnim gnjidama, koje uz blagoslov vlasti i uz nijemo  posmatranje školovanih ljudi poharaše Durmitor, i obogaljiše našeg i svjetskog planinskog Ljepotana; kog ovim od grabljivica branim, za njegovom nekadašnjom  ljepotom žalim, te  istovremeno protiv Haračlija Durmitora i njihovih saučesnika: podižem svoju optužnicu!

PREDGOVOR 

DRUGOM i UJEDNO  TREĆEM i ČETVRTOM IZDANJU

Dragi čitaoče,

Evo nas u društvu ponovo ili po prvi put ako niste čitali  ni jedno od tri prethodna izdanja ove knjige. Ona je mnogo univerzalnija nego što će vam se to učiniti na prvi pogled, premda uglavnom sadrži autentične tekstove i opis događanja u vezi moje samostalne akcije, čiji cilj bješe da od daljnje pohare bude spašen Durmitor. Iako u ovoj knjizi kao uzgredan, još važniji cilj mi je, preko ličnog primjera, iniciranje opšteg duhovnog i moralno-pravnog preporoda, o čemu je posebno riječ u komentarima i digresijama, jer to je sigurno ono što nam je životno najpotrebnije i za ličnu i opštu sreću najpresudnije.
Tako knjiga, dobrim dijelom, može da asocira na dramu, ali koja se stvarno događala uporedo kada je nastajao njen tekst. Daleko sam od toga da u literarnom smislu činim poređenja s Dostojevskim, ali, mnogi čitaoci njegovih djela čitali su ih radi fabule, uglavnom ne dokučujući dubinu njegove poruke. U ovoj knjizi vidljiva i lako shvatljiva zbivanja – koja vam se, na prvi pogled, vjerovatno, neće učiniti kao posebno interesantna – samo su pogodno iskorištena da se na razumljiv, a stvarno dogođen način, predstavi ono što je svakom čovjeku za smislen i duhovnim blagom ispunjen život  najbitnije, a to je: duhovno i moralno samousredištenje, ka čemu ova knjiga upućuje.
Knjiga, iako je sasvim slučajno nastala, pokazuje ono isto što je poruka svakog vrijednog duhovnog djela, a to je: kako da čovjek pobijedi svoje niske strasti i najniže želje, kako da se duhom vine do visine kada, kako veli Njegoš, više nije "ljudski život snoviđenje strašno", a on takav zaista nije kada čovjek uspije da se svojim duhom uzdigne iznad "meteža ovog ništožnoga". Jedan od mojih učitelja, koji me poučiše kakao da to izvedem, bješe i Njegoš, naš veliki prosvetljenik. Zato ćete kroz ovu knjigu zapaziti moj stalni duhovni dijalog s njim, jer luča njegove Luče mojoj duši obezbjeđuje nepresušni izvor nadahnuća i čudesne snage. U tome je tajna kako kamičak izbačen iz Davidove praćke bi sudbonosan po Golijata; kako jedan siromašak, na prvi pogled običan i krhak čovjek, sruši jedan od najmoćnijih i najmonstruoznijih tronova u Crnoj Gori. Njegoš je zapisao za neke ljude: "Gr'jeh im diza more nad gorama, al' im zloće iskru ne pogasi!" Ako riječ zloće zamijenimo riječju moralne bijede, ispašće da je Njegoševa konstatacija kao stvorena za "junake", aktere ove knjige.
Sticajem okolnosti, kao ljubitelj Durmitora, kada sam zbog rata u BiH ostao bez svega materijalnog, odabrao sam da izbjegličke godine, a bješe ih šest, provedem na obali Crnog jezera, u jednoj staroj zgradi gdje je nekada bilo mrestilište za riblji podmladak, a koja pripada Nacionalnom parku "Durmitor". U ovaj, po prirodnim ljepotama, božanstveni ambijent došao sam da bi u miru ponovo napisao jedan na početku rata u BiH propali mi rukopis knjige na kome sam radio 12 g. Iako u jadnim prilikama, poduhvat mi je pošao za rukom a to, samo po sebi, je svojevrsno čudo. Ta knjiga, iako je to uzgred učinjeno, najvjerodostojniji je panegirik napisan do sada Njegoševom duhovnom postignuću – prosvjetljenju. Kada je djelo bilo gotovo, da bi se odužio prirodi koja me svojom ljepotom nadahnjivala dok sam ga ponovo stvarao, otpočeo sam jednim otvorenim pismom moralno-intelektualnu akciju za obustavljanje godinama izvođene pohare Durmitora od strane institucije koja je osnovana da ga čuva. Kako ćete kasnije čitati, crnogorske novine su bile potpuno zatvorene za moja otvorena pisma.
Namjera mi je bila da jednim otvorenim pismom kukuriknem uspavanoj savjesti i podstaknem je da shvati kako joj neki ljudi sijeku granu na kojoj ona leži dok lješkari. Savjest onog što se imenuje kao javno mnijenje, te savjest onih koji bi trebalo da su odgovorni i najodgovorniji, savjest onih prozvanih i pozvanih, osim nekoliko časnih izuzetaka, produžila je da spava, a ja nastavio da kukuričem sve glasnije i glasnije, te tako nastade ova, po mnogo čemu, jedinstvena knjiga. Za nju jedan moj kolega, univerzitetski prof. jezika, reče: "Knjiga – čudo! Pročitao sam je pet puta i vjerovatno ću još. Kad god pritisnut primitivizmom klonem, tvoja Moralna zora me vrati k sebi i osvježi".
On je dokučio suštinu poruke ovdje saopštene i zato se toliko puta vraća njoj, iako on ne poznaje ni jednu osobu kojima su upućena moja otvorena pisma ili se one u knjizi uzgred pominju. Neko je rekao: "Knjigu koju ne pročitate više od jedanput, nije vrijedilo ni da čitate". Moje knjige nekim ljudima, prema njihovom priznanju, nakon što ih pročitaju, znače slično kao da su sreli čovjeka koji im je postao prijatelj, a to su oni čitaoci koji preferiraju knjige koje imaju didaktičku namjenu, ali ova uz to može itekako da i zabavi; kako - vidjećete. 
Da bi prenio svoju poruku - nužnost moralno-pravnog i opšteg duhovnog preporoda - u knjizi, koja je svojom prvom trećinom nastala sasvim slučajno, idem od pojedinačnih praktičnih primjera, koincidencijom zgodno uvezanih u cjelinu, i stvarnih, živih "likova" ka opštim zaključcima, kojima primjeri daju čvrstu osnovu. Opšti pogled na našu stvarnost, kao i prijedlozi za budućnost, saopšteni su eksplicitno u digresijama koje će vam vjerovatno biti posebno interesantno pročitati. U tim dijelovima čitaćete podosta toga što nikada ranije niste imali priliku pročitati. Time je knjiga dodatno dobila didaktičku i obrazovno-poučnu namjenu. Posvetih je vama, čitaocima, kako bi vas što više podstakao da dosegnete ovdje sopštenu poruku. Posebno će vas iznenaditi što knjiga otpočinje, na prvi pogled viđeno, vrlo prozaičnim, danas teško ikome interesantnim događanjem - stvarnom borbom pojedinca protiv vrlo moćnog klana - a završava se analizom kako riješiti najbitnija pitanja našeg ličnog i civilizacijskog postojanja.
Kada sam otpočinjao s akcijom zaštite Durmitora niko nije mogao ni zamisliti da će ona uroditi ikakvim opštekorisnim rezultatom, sem mojom ličnom blamažom i štetom, neki su se čak pribojavali i ubisvom. Ipak biće zapamćena kao rijedak i poučan primjer u kojoj sam potpuno sâm, iako rođen u BiH, a ovdje došao kao izbjeglica, ustao u zaštitu crnogorskog nacionalnog prirodnog blaga od daljnjeg pustošenja, što je godinama činjeno iz motiva koristoljublja jednog od najmoćnijih klanova koji su ikada postojali u Crnoj Gori; pa pri tome bio uvučen u potpuno neravnopravnu  borbu s nekim njegovim članovima, koji su na sebe bili uzeli da pokrenutu akciju zataškaju, a mene ućutkaju. Ali nakon dugog i mučnog rvanja s njima, za račun Pravde, ipak sam izvojevao trijumfalnu pobjedu nad tim Klanom, koji nazvah Haračlije Durmitora, pa tako jednoj golorukoj borbi pravednika s nepravdom podigoh spomenik. Vrijeme – jedini pravi sudija svemu – nadam se da će ga ocijeniti (jednim) od najkrasnijih moralnih svetionika podignutim na ovim prostorima u drugoj polovini XX vijeka.
Iako ćete pomisliti da se hvalim, ipak je činjenica, da zahvaljujući jasnoći jezika i ljepoti stila kojima su pisana ova otvorena pisma, javno mnijenje (na čas), ali i neki uticajni ljudi u vlasti, čuše moj vapajni krik i priskočiše mi u pomoć, i to – s čim sam od početka računao – bilo je presudno za uspješan ishod akcije. Sve ovo isto da je saopšteno suhoparno-činjeničnim jezikom ostalo bi samo mrtvo slovo na papiru. A ovako moje riječi su doprle do uspavane savjesti i do srca mnogih ljudi i oni su ih zavoljeli, zapravo neki su preko ovih tekstova obnovili svoju ljubav za Pravdu, u čije ime sam ih i pisao.
Ova knjiga - jedna od najčitanijih u Crnoj Gori - budi ljubav za Pravdu kod čitalaca. Uprkos krajnje siromašnih uslova za moje "ljubavne" sastanke s Pravdom – što im upravo daje posebnu draž – vi ćete biti iznenađeni mojom radošću i blaženstvom u Njenom društvu.
Pripremajući drugo izdanje, koje je bilo duplo obimnije od prvog (treće je bilo za polovinu prošireno u odnosu na drugo, dok je ovo neznatno dopunjeno u odnosu na treće), imao sam zadovoljstvo što sam mogao obavijestiti čitaoce da je prvim izdanjem ove knjige ostvaren rezultat koji niko, osim mene, nije očekivao, čak ga ni najveći optimista ovakvog kakav je postignut ne mogaše ni poželjeti.
Dvodecenijska sistematična pohara prirodnog blaga Durmitora, izvođena na razne nezakonite načine, najednom je obustavljena u ljeto 1998., upravo u godišnje doba kada se ranije najviše sjeklo i pustošilo, a doajen Haračlija Durmitora, sada bivši direktor NP "Durmitor", Milenko Stijepović, smijenjen je sa svog mjestai tako sramno – kako je to i zaslužio da bude – okončao svoj radni vijek, samo dva mjeseca prije nego što mu je trebalo da ispuni uslove za penzionisanje.^1*
Ovom činjenicom – iako za sada samo simbolično, ali ipak i to je za najavljenu moralnu zoru vrlo važno – vlast je, iako joj je bio miljenik, priznala da je Milenko (Mile) Stijepović krivac zbog počinjenog ekološkog zločina vijeka i ekološke katastrofe na Durmitoru.  
Nadam se da će ovo priznanje pokazati se kao zeleno svjetlo za organe krivičnog gonjenja koji su godinama morali da stoje ispred, za njih, upaljenog crvenog svjetla na "rampi" koja je stajala na putu koji je vodio do počinilaca ekološkog zločina vijeka i jedne od najvećih mafijaških ujdurmi u Crnoj Gori, u kojoj je godinama kradeno crnogorsko prirodno blago i perfidno pretakano u privatne džepove. 

Gori. Pri kraju te moje akcije neke okolnosti su joj pogodovale, ili kako bi se za to moglo reći pjesnički: "Udar nađe iskru u kamenu, / Bez njega bi u kam očajala". 
Prvo izdanje knjige sam štampao s namjerom da bude obustavljeno daljnje pustošenje Durmitora i da ovim primjerom podstaknem nacionalni moralno-pravni preporod. Prva namjera je (bar privremeno) ostvarena, a da bi čitaoce obavijestio da u vezi druge namjere – moralno-pravnog preporoda – nisam imao nikakvog uspjeha objavio sam drugo izdanje. Nadam se da ću ovim četvrtim pokušajem,  štampanjem četvrtog izdanja knjige, nešto učiniti i za drugi cilj. Treće izdanje, u tiražu od 3.000 kom pojavilo se upravo na godišnjicu izlaska prethodnih izdanja, a ovo četvrto će vjerovatno biti i posljednje.
U odnosu na prvo izdanje drugo je bilo dopunjeno, pored objelodanjivanja da je sudija Pješivac falsifikovao sudski zapisnik da bi mi izrekao presudu kojom me, kao, trebao zaplašiti, kako bi odustao od pokrenute akcije, i glavnim tekstovima u vezi te akcije, koje sam napisao nakon predaje prvog izdanja u štampu. Čitaocima će biti posebno interesantno pročitati da je neposredno nakon objavljivanja prvog izdanja u posjetu NP "Durmitor" dolazio predsjednik Vlade RCG, gospodin Filip Vujanović i tekst koji je tim povodom objavila Soa nebeska. U istom broju tog lista, glasila NP "Durmitor", nalazi se obavještenje da je Adem Fetić, pomoćnik ministra za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu sa saradnicima dolazio u posjetu NP "Durmitor", koji je, kako ćete opširnije kasnije čitati, obišao, kako to u Soi nebeskoj piše, "i radilišta sanitarne sječe koja se izvodi po planu za 1998. godinu. ... Inače, na rad NP "Durmitor" nije imao nikakvih primjedbi, već, naprotiv ..." 
O naličju posjete  predsjednika Vujanovića i o onome što su vidjeli gospoda iz Ministarstva za šumarstvo i republički inspektor za tu oblast (sic!), vi ćete imati priliku pročitati u izvodima iz izvještaja stručne komisije koja je po nalogu generalnog direktora JP "Nacionalni parkovi Crne Gore" Podgorica, gosp. Žarka Božovića, dolazila samo koju sedmicu kasnije na lice mjesta – na mjesto zločina – da utvrdi kako stvari stoje u vezi s mojom konstatacijom da je na Durmitoru počinjen ekološki zločin vijeka. Iako ćete glavninu tog izvještaja kasnije imati priliku da pročitate evo tačke osam iz njega, kojom stručna Komisija očito korenspondira sa mojom konstatacijom o počinjenom ekološkom zločinu vijeka u Crnoj Gori: "... 8. Za Republiku Crnu Goru kao ekološku državu, za Durmitor kao prestonicu Ekološke Države Crne Gore, za Svjetsku prirodnu baštinu – NP "Durmitor", ono što se događa u strogo zaštićenom rezervatu Mlinski potok i njegovoj okolini, može se sažeti u dvije riječi – ekološka katastrofa /Crne Gore, Jugoslavije, Evrope i Svijeta/".
Dragi čitaoče, ukoliko sam vam se prvim izdanjem doimao naivno, a kako i sam priznadoh bio sam svjestan da otpočinjući svoju akciju za spas Durmitora pisanjem otvorenih pisama uzjahah na don Kihotovog Rosinanta, sada, nakon izvještaja stručne komisije, koju su sačinjavali najkompetentniji stručnjaci za ovu oblast u Crnoj Gori (predsjedavao joj naš najpoznatiji biolog prof. dr Radomir Lakušić), vjerovatna predstava o meni kao nekakvom naivnom zanesenjaku ili neurotičnom istjerivaču neistjerive pravde promijenjena je što se kaže kao preko noći i sad se pokazuje da će moj primjer služiti kao uzor drugima i naročito budućim generacijama, kako trebamo stati u odbranu opšteg dobra i po cijenu da se time izlažemo riziku da sami izgubimo sve ono što nam je kao elementarno za život potrebno.
U vrijeme kada su oko mene svaki dan frcale prijetnje da već naredne noći mogu biti ubijen – a ako ne znate primite k znanju da sam tada živio (kao i sada) sam u šumi i u mojoj blizini ni na kilometar nema nikoga, pa se znam našaliti da mi je to srećna okolnost, jer niko i ne smije doći do mene da bi me prepadao, napao ili ubio – dakle, u takvim okolnostima trebalo je napisati iskreno odgovor onima koji su mi prijetili, ukoliko ne zanijemim odmah, da mi glava još te večeri može biti odsječena, a taj odgovor, kako ćete čitati, glasio je: '... izvolite: sjecite je'.  Tada u toj poruci nije bilo ni tračka od patetike. A kako bi je i bilo kada su neki mještani samoinicijativno i tajno dolazili kod mene, ili prismotravali puteve koji prema meni vode, da čekaju eventualne napadače i da se s njima obračunaju. Ova činjenica mi je pokazivala, ono što sam i pretpostavljao, da se u narodu uvijek sačuva moralna iskra, ma koliko da je sistem vlasti koji smo imali nastojao da je potpuno ugasi. Ovom prilikom se u ime Pravdevisoko zahvaljujem svim Žabljačanima koji su se bili angažovali da me sačuvaju od izvršenja prijetnji onih koji nikada nisu mogli ni pomisliti da će njihove sramne rabote ikada biti jasno javno objelodanjene.
Takođe se zahvaljujem i onim ljubiteljima Durmitora iz zemlje i inostranstva koji su mi (uglavnom sam to dobivao nakon objavljivanja prvog izdanja knjige) poslali poruke podrške i obećanja za njihovu brigu o mojoj sigurnosti. Ovom prilikom pomenuću samo jedan primjer. Slučaj je htjeo, a pitanje je da li je to baš sasvim slučajno, kada sam početkom avgusta '98. predveče prilazio zgradi u kojoj živim sačekao me neki nepoznat mi čovjek. Rekao je da ima da mi preda pismo od nekog mog prijatelja iz Francuske koje mu je za mene dao njegov prijatelj u Beogradu. Pomislio sam da je riječ o nekom izbjeglici koji su se rasuli po bijelom svijetu. I dok sam nepročitano pismo držao u rukama pored ulaza u dvorište kraj vratnica zatekoh poruku sledeće sadržine: "Durmitara tebe treba ubiti u ime naroda". (Ljeta 1998. godine na mjestu za poruke pored mojih vratnica bilo je svakojakih poruka, ne samo meni već i onih opšteg karaktera). Dok sam tu poruku gledao, gost je samo dodao: "Vidio sam i divim vam se kako smijete ovdje živjeti". U primljenom pismu je jedan Francuz, oduševljeni ljubitelj Durmitora, kojeg sam upoznao kada sam mu se 1988. u Durmitoru našao u nevolji, na što sam bio sasvim zaboravio, pored ostalog pisao: (prevod je moj) "... Jedva čekam da ponovo vidim Durmitor, moju najdražu planinu. Zavidim vam što imate priliku da živite tamo gdje sam vas upoznao. Ne znam šta je to tako strašno učinjeno ali me vaša pisma zadivljuju. Od sada ... Čuvajte Durmitor kad uskoro dođem da ga zateknem onakvog kakav je bio".
Niti me poruka na vratima uplašila, niti ova iz pisma, njoj sasvim suprotna, koju namjerno ne citirah u cjelini, posebno ohrabrila, bio sam dovoljno hrabar i prije nje, ali ne bi bio iskren ako ne bi priznao da me veoma dirnulo što je čovjek-stranac nakon deset godina što sam prema njemu postupio samo onako kako je najnormalnije da postupi domaćin prema gostu, kad je od svog prijatelja iz Beograda dobio prevode mojih pisama, sjetio me se i u svojim bilježnicama pronašao moje ime i prepoznao o kome je riječ.
Niti koje nas povezuju s drugim ljudima koji su nam po nečemu slični, iako često izgledaju vrlo tanke – najčvršće su. Radovaće me ako mene i vas povežu niti ljubavi za prirodu, za Božanstveni Durmitor, ali i za Pravdu i želja za moralno-pravni preporod našeg naroda, za izbavljenje iz moralnog gliba u koji smo se uvalili. Iz duhovnog blata se moguće izvući samo ukoliko se svako pojedinačno pobrine o svom sopstvenom ispuzavanju iz njega. Za ovo nekakva aktivnost na ho....ruk...! ne bi dala nikakav rezultat. Neka onima koji su zalutali moj primjer bude ono što je moreplovcima kula svijetilja. Ako tako bude, svanuće nam moralno jutro, a bez toga najavljeno rušenje moralne zore nad Durmitorom pokazaće se da je bilo, umjesto u plavom – u žutom.

Molim čitaoca da ima u vidu da je najveći dio tekstova koje ovdje objavljujem pisan, ne za knjigu, već spontano, i skoro sasvim slučajno, a imali su separatnu namjenu, i iz tog razloga se neka zapažanja, ideje i stanovišta pojavljuju u varijantama, isto ili vrlo slično izrečena više od jedanput. Kome ovo bude zasmetalo, molim ga za izvinjenje. Spontanost je bitna karakteristika mog načina pisanja i dok pišem ni najmanje ne vodim računa da tekstovi imaju i literarnu vrijednost, već prvenstveno da u njima bude saopšteno ono za što držim da je istinito, ali je "sočnost" jezika bitna karakteristika mog stila u pisanju. Ovi tekstovi su dokumentarni trag o mogućnosti da se na ovakav način postigne ono što se svakome činilo kao nemoguće ikako.

Na obali Crnog jezera na Durmitoru u martu 1999. (dopunjeno u februaru, 2000. u Sarajevu i redigovano u januaru 2004. u vučinjaku).

OTVORENO PISMO  MILENKU  STIJEPOVIĆU,
direktoru NP "Durmitor" Žabljak (DRUGO PO REDU)

ZAHTIJEVAM  OPTUŽNICU!

ZBOG EKOLOŠKOG ZLOČINA VIJEKA 

NA DURMITORU, PRESTONICI  EKOLOŠKE DRŽAVE CRNE  GORE

Gospodine Stijepoviću,

Krajnje vrijeme je da savjest jednog ljubitelja prirode, jer izgleda da će drobnjačka (lokalna) i dalje da bude nijema za ovo, javno progovori o tome kako se institucija Nacionalnog parka "Durmitor" pod vašim rukovodstvom toliko izopačila da se od namijenjene joj uloge zaštitnika nacionalnog blaga, koje je i dio Svjetske prirodne baštine, pretvorila u njegovog nemilosrdnog uništitelja, pri čemu relativno mali broj ljudi - pod formalnom zaštitom (potkupljenih) pojedinaca u određenim ustanovama i uz to podržanih od moćnih neformalnih klanova - stiče velike nezakonite koristi nemilosrdnim uništavanjem drobnjačkog i crnogorskog prirodnog bogatstva. Vaša direktna krivica zbog već godinama sprovođenog uništavanja prirodnog bogatstva Nacionalnog parka "Durmitor" svodi se:
1. na ono što ste radili na štetu opšteg dobra a iz ličnog i grupnog koristoljublja i
2. na ono što ste po funkciji bili obavezni da učinite, a, i  pored direktnog upozorenja na to, ne činite.
U okviru prvog postoje dvije glavne oblasti.
Prva oblast je nemilosrdna i vandalska sječa najboljih i najzdravijih stoljetnih crnogoričnih stabala na relaciji od Crnog do Zminjeg jezera - području koje je proglašeno za prašumu - a sve pod izgovorom tzv. sanitarne sječe šume. Ovakav, zdravom razumu nezamisliv, ekološki zločin, čiji ste vi glavni izvršilac, nemoguće je i zamisliti da bi mogao biti izveden (i aminovan uz sramni čekić šumarske nauke), a u vrijeme najniže cijene oblovine (i uz isključivu prodaju privatnicima), bez, za takav postupak, odobrenja (ili naređenja) s odgovarajućeg mjesta u vrhovima crnogorske vlasti. Kao planinar nikada i nigdje u bivšoj Jugoslaviji nisam vidio da je ikada i ijedno šumarsko preduzeće - dakle u nezaštićenom području - na tako vandalski način eksploatisalo šumsko bogatstvo kako se to već godinama, sve pojačavajući obim i pri tome skrnavljenje okoliša iz godine u godinu, čini na relaciji od Crnog do Zminjeg jezera - srcu Nacionalnog parka "Durmitor" - području koje je dio Svjetske prirodne baštine. Zato od opštinskih organa vlasti, nadležnog javnog tužilaštva i odgovarajućih međunarodnih institucija zahtijevam da (čim to vremenske prilike dopuste) izvrše uviđaj na licu mjesta i podignu optužnicu protiv naredbodavaca i izvršilaca ekološkog zločina vijeka u prestonici ekološke države Crne Gore.
Druga oblast u kojoj se na najnemilosrdniji način uništava prirodno bogatstvo ovog kraja je organizovan krivoribolov na Mlinskom potoku ostvama za vrijeme mriješćenja pastmrke i njeno vađenje kroz rupe u ledu na Crnom jezeru. Glavni krivoribolovac ili karika u lancu organizovanog ribokrivolova, što je vama gospodine Stijepoviću odlično poznato, je vaš privatno-službeni doušnik, R. š., osoba (čiji je dosije kod nadležnih organa pun presuda za krivična djela kao šipak košpica), ali koji pored toga, sa preko svojih sedamdeset godina u uniformi nacionalnog parka "Durmitor" i s puškom starinskog tipa, kao da je riječ o scenografiji za snimanje filma iz nekih davnih vremena, svojim šepurenjem kao lovočuvar odigrava neviđenu lakrdiju u vidu farse, u vašoj režiji, tobožnjeg bdenja nad prirodnim bogatstvom (i uz nijemo posmatranje nadležnih vlasti, a na sramotu Boga i naroda ovog kraja), a njegov potpuno nezakonit status nekakvog lovočuvara  samo je perfidno smišljen zgodan način da on legalno-ilegalno tamani ribu u obimu koliko je za godinu dana ne bi na udicu pohvatali svi ribolovci skupa, kada bi im ribolov bio i dozvoljen, pa čak i kada bi ih pustili da to čine i bez plaćene dozvole. (O legalno-ilegalnom krivolovu na razne vrste divljači neki drugi ljudi bi znali reći više od mene).
U okviru drugog odgovorni ste zato što ništa niste preduzimali, i pored upozorenja (o tome sam jednom pisao u vašem listu a drugi put u Pobjedi), na zaštiti od vandalskog iskorjenjivanja ljekovitog bilja i gljiva Nacionalnog parka "Durmitor". Ta vrsta prirodnog bogatstva se nemilosrdno uništava, često i zbog nedostatka osnovnog znanja sakupljača u vezi s postupkom kako to treba činiti, ali ipak prvenstveno zbog toga što vi u ljekovitom bilju i gljivama niste u stanju da vidite ikakvo prirodno bogatstvo, vaše pažnje vrijedno.
Gospodine Stijepoviću, za vas bi bilo uputno, a za prirodno bogatstvo ovog kraja (koje ne pripada samo ovoj već i budućim generacijama) to bi moglo biti spasonosno, da postanete svjesni da (kao potpuno nestručna osoba za mjesto na kome ste) ponašate se kao da je Nacionalni park "Durmitor" vaš pašaluk, a vi žabljački spahija iz vremena kraja turske vladavine (a pri kraju svake vlasti, oni koji je još imaju, grabe sve što je moguće i na koji način ugrabiti), i da shvatite da je došlo vrijeme kraja samovlašću onakvom kakvo je partijskom državom bilo inaugurisano i vama pukim slučajem u ovoj sredini pripalo, a koje je najsličnije onom feudalnom, i koje još ponegdje, kao i u vašem primjeru, istrajava. Ako ovo shvatite i odmah podnesete ostavku na mjesto direktora Nacionalnog parka "Durmitor", prije nego što se postavi kao najozbiljnije (u vidu po vas najbezazlenije prethodne kazne zbog objektivne i velike krivice) zahtjev za vašom smjenom, pokazaćete se dovoljno lukavi i u ovoj, slično kao i u mnogim drugim stvarima. Ukoliko to, slučajno zbog svoje osionosti, s obzirom na silne veze koje ste svukuda raspleli (prvenstveno na račun prirodnog bogatstva koje uništavate), ne učinite, vaše daljnje ostajanje na mjestu direktora Nacionalnog parka "Durmitor", neće značiti samo i daljnju katastrofu po prirodno bogatstvo i prirodne ljepote ovog kraja, već time i nezamislivu štetu po žabljački turizam.
Ovim otvorenim pismom od vas, iz objektivnih, a svakom prolazniku pomenutim područjem lako vidljivih razloga za to, zahtijevam da bez odugovlačenja podnesete ostavku na mjesto direktora NP "Durmitor" i tako to mjesto učinite dostupnim nekom stručnom i savjesnom čovjeku, čime bi se daljnje skrnavljenje prirodnih bogatstava i ljepota ovog kraja zaustavilo i trajno presjeklo, a kazna za počinjeno trebalo bi da, kao primjer, upozorava svakoga u budućnosti da mu nešto slično, ni slučajno, nikada ne padne na pamet.

Ovo je samo početak knjige MORALNA ZORA RUDI NAD DURMITOROM – ČUDO NAD ČUDIMA! koja u četvrtom izdanju ima 376 stranica.

Ona, iako se to dogodilo spontano, na eklatantan način dokazuje ponašanje samostvarene osobe i u najtežim životnim okolnostima. Ovo je prva knjiga na prostoru bivše SFRJ koja svjedoči da se njen autor izložio, u više navrata, opasnostima po život radi očuvanja prirodnog blaga u kome je, kao izbjeglica, proživio šet godina. 

S A D R Ž A J

PRVA  GRUPA  OTVORENIH  PISAMA

OTVORENA PISMA ŽABLJAČKIM SUDIJAMA

Zašto je došlo do bratoubilačkog rata?

TEKST NA ZADNJOJ KORICI UZ  TREĆE IZDANJE

Zbog ove knjige Haračlije Durmitora kazniše me bespravim izbacivanjem iz izbjegličkog skrovišta, uz devastiranje stvari što ih imadoh, ali, bez obzira na to, nastavljam da branim planinskog Svjetskog Ljepotana od njihove pohlepe i umnog sljepila.

IZ KNJIGE: Moralno usredištene ljude društvene institucije i većina njihovih savremenika ni u jednom vremenu nisu podnosili, ukoliko se oni usude da moralno unakaženom društvu i/ili takvim pojedincima ispred njihovog lica prinesu ogledalo, pošto se tada događa da "sve se čovjek bruka sa čovjekom, - gleda majmun sebe u zrcalo"...
Neki misle da sam "likove", aktere ove knjige smišljeno, a vrlo vješto namagarčio. Ni govora da mi je to bila namjera. Sve što je ispalo dogodilo se, što se mene tiče, sasvim slučajno i odvijalo se spontano, a ako su oni koji su vrlo nesmotreno "proizveli" ovu knjigu u njoj namagarčeni, za to sam ja najmanje zaslužan... Akteri njeni, nakon mog prvog otvorenog pisma direktoru NP "Durmitor", sa svojim raznoraznim aktivnostima protiv mene (prijetnjama da ću biti ubijen, ukoliko odmah ne zamuknem, iz izbjegličkog skrovišta biti izbačen, smicalicama protjeran iz Crne Gore, do tužbom sudu za kobajagi klevetu) prisiliše me da režiram od pridolazećeg materijala svojevrstan igrokaz (pa tako nastade ova knjiga), ali i da sam prihvatim poprilično ponižavajuću ulogu u ovome što ispade kao prava pravcata cirkuska priredba, a oni dobrovoljno uzeše, kao da jedva dočekaše, da u njoj budu klovnovi - oni koji odigravanjem budalaština na svoj račun zabavljaju publiku...
Pošto ne volim da se kitim tuđim perjem, jer sam svojim sasvim zadovoljan, red je da jasno kažem: "likovi" ove knjige u njoj su prošli, s obzirom na njihove mafiozluke i umišljenost o sebi, onako kako su i zaslužili da to bude, ali bez ikakve moje zasluge ili krivice za to, jer u njoj: namagarčeni su namagarčili sami sebe,a moja je namjera bila jedino da zaštitim Durmitor od daljnjeg pustošenja, od strane institucije koja je osnovana da bi ga od nečeg takvog sačuvala... 
Tako knjiga, dobrim dijelom, može da asocira na dramu, ali koja se stvarno događala uporedo kada je nastajao njen tekst. ... U njoj vidljiva i lako shvatljiva zbivanja - koja će vam se, na prvi pogled, vjerovatno, učiniti kao vama neinteresantna - samo su pogodno iskorištena da se na razumljiv, a stvarno dogođen način, predstavi ono što je svakom čovjeku za smislen i duhovnim blagom ispunjen život  najbitnije, a to je: duhovno i moralno samousredištenje, ka čemu ova knjiga upućuje.